Antunovo rođenje i njegova mladost
Antun bijaše Egipćanin, sin uglednih roditelja koji su posjedovali prilično imanje. Budući da su i sami bili kršćani, i on je bio kršćanski odgojen. Kao dijete rastao je kod roditelja nije osim njih i roditeljske kuće ništa drugo poznavao. Kad je prispio u dječačko doba i već postao zrelijim, nije htio ni čuti o tome da bi naučio čitati i pisati, jer je želio biti što dalje od druženja s ostalom djecom. Samo je čeznuo za tim, kako piše u Jakobu (Usp. Post 25,27) da u jednostavnosti srca boravi u svojoj kući. Sa svojim je roditeljima ipak pohađao crkvu, a u takvim zgodama nije kao što druga djeca običaju, bio nestašan i nije se ponašao nedolično kao što je to slučaj kod odraslih. Kao dijete je živio u osrednjim prilikama, svojim roditeljima nije zadavao nikakvih teškoća; imao je raznoliku i obilnu prehranu ali pri tome nije tražio uživanja nego se zadovoljio onim što mu je bilo ponuđeno i nije ništa drugo zahtijevao.
Nakon smrti svojih roditelja ostao je sam s jedinom sestrom koja bijaše još posve malena. Tada bijaše star kakvih dvadeset godina pa je sam preuzeo brigu za kuću i za sestru. Nije još bilo prošlo ni šest mjeseci od smrti njegovih roditelja kad je po svom običaju jednoć išao u crkvu te se povukao u sebe i razmišljao; kad je tako odlazio i vraćao se, razmišljao je kako su apostoli ostavili sve i pošli za Spasiteljem, (Usp. Mt 4,20) kako su vjernici u apostolskim vremenima prodavali svoj posjed, a dobivenu svotu donosili i stavljali apostolima do nogu da bi je razdijelili među one koji su trpjeli neimaštinu (Usp. Dj 4,35) i kako im je pripravljena lijepa nagrada na nebesima. (Usp. Kol 1,5) S takvim je mislima jednom unišao u Božju kuću, i desilo se kako je upravo bilo čitano Evanđelje, te je čuo kako Gospodin govori bogatašu: „Hoćeš li biti savršen, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.“ (Mt 19,21) Antun je to tako doživio kao da Bog upravo njega podsjeća na te svete ljude i kao da je taj evanđeoski odlomak bio pročitan upravo poradi njega. Smjesta je napusti crkvu i porazdijelio svoj posjed što ga je naslijedio kao baštinu među svoje sumještane, a bilo je toga oko tri stotine jutara plodne i vrlo lijepe zemlje. Htio je, naime da ni najmanja količina toga ne bude na teret ni njemu ni sestri. Cjelokupnu je svoju pokretnu imovinu rasprodao i tako prikupio lijepu svotu novca. To je razdijelio siromasima, a na stranu je stavio manju svotu jer je imao u vidu potrebe svoje sestre.
Izvor: iz knjige “Život svetog Antuna Pustinjaka” sv. Atanazije