Samostan Presvetog Trojstva – Petrićevac

Franjevci, koji su u Bosni za stalno nazočni od 1291. godine, vrlo rano, najkasnije u drugoj polovici 14. stoljeća, došli su i u krajeve sjeverozapadne Bosne, te razvili snažnu dušobrižničku djelatnost. Od toga vremena pa do konca 16. st. na tom su području imali 10-ak samostana i drugih boravišta, u porječjima Une i Sane: Bihać, Bijela Stijena, Bos. Krupa, Obrovac, Ostrovica, Otoka, Podnovi, Kamengrad, a u porječju Vrbasa: Greben (Krupa na Vrbasu), Zvečaj i Livač.

Kako su Osmanlije prodirale i širile svoju vlast u Bosni, ti samostani i boravišta su tijekom 16. st. nestajali jedan za drugim. Istina, franjevci Bosne Srebrene su dušobrižnički djelovali u sjeverozapadnoj Bosni, u Bosanskoj Krajini, i nakon nestanka spomenutih samostana. Neko vrijeme su povremeno dolazili da pohode i duhovno okrijepe preostali katolički puk, a potom su se nastanjivali i boravili za stalno u župnim kućama župâ: Bihać, Majdan, Sasina, Vodičevo, Motike, Dragočaj/Ivanjska i Banja Luka.  Istom 1757. osnivaju u Ivanjskoj, nedaleko od Banje Luke, redovničku kuću – rezidenciju, a do uspostavljanja samostana u Bosanskoj Krajini proći će od tada još više od 125 godina.

Uprava provincije Bosne Srebrene je na kapitularnom kongresu u Kr. Sutjesci 29. travnja 1852. donijela odluku da se, uz tada postojeća tri samostana: u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, podigne pet novih, a jedan od njih u Bosanskoj Krajini. Za podizanje tih samostana upućena je zamolba vrhovnoj upravi Reda, a iz vrhovne uprave je od Apostolske Stolice zatraženo potrebno dopuštenje, koje je od Kongregacije za širenje vjere (Propaganda) g. 1865. načelno i dobiveno.

Na podizanju samostana u Bosanskoj Krajini ozbiljnije se počelo raditi 1864. Za budući samostan kupljeno je zemljište nedaleko od Banje Luke, u mjestu Petrićevac, na lokalitetu zvanom ‘Dudić’, a potom se započelo i s prikupljanjem građevinskog materijala. Temelji za samostansku zgradu su postavljeni 1873., i gradnja, koju su vodili fra Stipo Radman, predsjednik rezidencije u Ivanjskoj, i fra Anđeo Ćurić, vikar, završena je relativno dosta brzo. Već g. 1875. u nju je iz sjedišta mjesne kapelanije u Rakovcu, osnovane 1860. odvajanjem od župe Banja Luka, uselio prvo fra Antun Knežević, mjesni kapelan, a 1876. je u novopodignutu zgradu premještena iz Ivanjske franjevačka rezidencija i preseljena braća koja su joj pripadala.

Prva zgrada na Petrićevcu

Prilikom zauzimanja Banje Luke i borbe između austrougarske vojska i turskih  pobunjenika 1878. zgrada je izgorjela, a malo prije toga franjevci su se nakratko sklonili u samostan trapista „Marija Zvijezda“, u Delibašinu selu, na desnoj strani Vrbasa, a odatle su ubrzo prešli na lijevu stranu Vrbasa, u ljetnikovac ‘Kumsale’ koji im je na korištenje ustupio banjolučki beg Džinića, i tu su ostali do proljeća 1879., a potom su do 1882. boravili u župnoj kući u Banjoj Luci.

Na obnovi zgrade, koju je vodio fra Marko Marić, predsjednik rezidencije, radovi su počeli 1880. a završeni 1882. A budući da ta zgrada nije imala dovoljno prostora, za smještaj 12 fratara, koliko se u to vrijeme tražilo da bi se mogao kanonski uspostaviti samostan,  fra Vid Miljanović, predsjednik rezidencije, započeo je 1884. radove na proširenju dotadašnje zgrade te do proljeća sljedeće godine podigao još jedno krilo. U isto vrijeme je podignuta također i crkva, koje dotad nije bilo.

Prva crkva na Petrićevcu

Na taj su se način stekli potrebni uvjeti za podnošenje molbe da se postojeća rezidencija proglasi samostanom. Da bi se to i ostvarilo, diskretorij rezidencije, na čelu s predsjednikom fra Vidom, uputio je 4. veljače 1885. zamolbu provincijalu fra Iliji Ćavaroviću, a Provincijal je tu zamolbu i odgovarajući popratni dopis proslijedio generalnom ministru Reda, fra Bernardinu a Portu Romatino, da od Apostolske Stolice zatraži potrebno dopuštenje za uspostavljanje samostana. Sekretar Kongregacije za širenje vjere je u audijenciji 7. lipnja 1885. stvar iznio pred Svetog Oca Leona XIII., koji je dopustio da se na Petrićevcu  uspostavi samostan. Na temelju dobivenog otpisa i dopuštenja Svete Stolice, i nakon što je zatražio i dobio također pristanak banjolučkog biskupa fra Marijana Markovića, provincijal fra Anto Ćurić, osobno nazočan, 18. listopada 1885. proglasio je samostan na Petrićevcu kanonski uspostavljenim, sa svim pravima i povlasticama drugih samostana Reda i Provincije.

Samostanska zgrada, zbog loše izvedbe, nije dugo izdržala, tako da su 1887., u vrijeme gvardijana fra Ambrože Radmanovića, svi nutarnji zidovi porušeni i potom ozidani novi. Ali ni ta zgrada nije bila duga vijeka. Budući da nije mogla zadovoljiti sve potrebe redovničke zajednice, ona je u veljači 1928. potpuno srušena i za gvardijanstva fra Petra Ćorkovića pristupilo se izgradnji novog samostana na novim temeljima, a projekt za njega je izradio ing. arh. Blaž Misita-Katušić. Gradnja je završena u kratkom roku, i u novi samostan se uselilo već pod konac iste godine.

Uz novi samostan godine 1930.-1931. podignuta je, prema projektu arhitekte Katušića, i nova crkva s dva zvonika. Odmah po završetku radova pozvani su slikari udruženja ‘Ars sacra’, iz Praga, koji su, pod vodstvom Franje Martinya, oslikali crkvu. Na crkvene zvonike su postavljena najprije dva zvona, jedno od 124 kg., iz prethodne crkve, i drugo nabavljeno tada od 500 kg., a kasnije su dodana još dva, jedno od 160 kg. i drugo od 700 kg. Nabavljene su  za crkvu i orgulje od graditelja Brandta iz Maribora.

Treća samostanska zgrada i druga crkva na Petrićevcu

Nekadašnja rezidencija, a tako i samostan i crkva bili su posvećeni Presvetom Trojstvu.  Nova crkva je, međutim, dobila drugog patrona, i posvećena je sv. Antunu Padovanskom, a  Presveto Trojstvo je do danas ostao titul samostana.

U zemljotresu 27. listopada 1969. samostan je teško oštećen, osim podruma, a crkva potpuno razorena. Fratri su u prvo vrijeme boravili u autoprikolicama i u samostanskom podrumu, a potom više od 5 godina u novopodignutom montažnom objektu, dok su mise s narodom slavljene pod velikim šatorom.

Godine 1973.-1974., u vrijeme gvardijana fra Franje Josipovića, najprije je, prema projektu ing. arh. Janeza Fürsta, iz Ljubljane, izgrađena nova crkva (34,65×22,60 m), s prostranom kriptom, dvije vjeronaučne dvorane i drugim korisnim prostorom ispod nje. Godine 1984., odvojeno od crkve, podignut je zvonik.

Kako nije bilo isplativo samostan obnavljati, on je u proljeće 1974. porušen do podruma i u ljeto iste godine počela je gradnja novoga, također prema projektu ing. arh. Janeza Fürsta. Gradnja samostana, pod vodstvom gvardijana fra Rafe Lipovca, je trajala oko godinu i pol, a useljenje u novi samostan je bilo 12. siječnja 1976.

Četvrta samostanska zgrada na Petrićevcu

Treća crkva na Petrićevcu

Godine 1995. samostan i crkva ponovno doživljavaju žalosnu sudbinu! Rano ujutro, 7. svibnja, crkvu i zvonik su naoružana ‘uniformirana lica’ Republike Srpske podmetnutim eksplozivom posve srušili, a samostan zapalili. Dok su se u noći vršile pripreme za taj vandalski čin, četvorica franjevaca, tri časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove i 2 civilne osobe su istjerani iz svojih soba i pod stražom držani zatvoreni u ležećem položaju u jednoj maloj prostoriji. Među njima je bio i osamdesetogodišnji fra Alojzije Atlija, tada najstariji član samostanske zajednice, komu je u tim okolnostima srce otkazalo i ostao je ležati mrtav na podu gdje ga je smrt zatekla. Kad su povampireni zločinci obavili pripreme za izvršenje svog rušilačkog nauma, svi su iz samostana izvedeni na njivu i naređeno im da poliježu na zemlju. Ubrzo potom je uslijedila snažna detonacija koja je sa zemljom sravnila crkvu i zvonik i poizbijala dijelove vanjskih zidova na samostanu, a istovremeno je buknuo požar koji je zahvatio cijeli samostan. Od samostana je neoštećen ostao samo podrum i jedan manji dio, na sreću onaj u kojem je bila smještena biblioteka i arhiv, tako da su knjige i starija arhivska građa ipak ostali sačuvani. Tada je potpuno izgorio i župni ured i u njemu sve župne matične knjige.

Nakon toga tragičnog događaja nekoliko franjevaca iz samostana i okolnih župa se nastanilo u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, a drugi u samostanu časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Budžaku.

Ni ta najnovija katastrofa nije franjevce obeshrabrila, nego su, čim se pružila prilika i mogućnosti dopustile, godine 1996. započeli obnovu samostana, koja je iduće godine završena, i franjevačka zajednica je mogla u njega ponovno useliti, a 29. rujna 1997. obavljen je i njegov svečani blagoslov.

Ostatci porušene crkve su uklonjeni istom u svibnju 2003., neposredno prije pohoda pape Ivana Pavla II. Banjoj Luci, kojom prigodom je 22. lipnja Sveti Otac na Petrićevcu proglasio Banjalučanina Ivan Merza blaženim. Podizanje nove crkve, prema projektu ing. arh., akademika Ivana Strausa, iz Sarajeva, rođenog Banjolučanina, započelo je sredinom 2008. godine. Grubi građevinski radovi su trajali nekoliko godina, i privedeni su kraju 2013. Zahvaljujući fra Ivi Paviću, aktualnom župniku župe Šurkovac koji je donirao potrebna novčana sredstva na crkvu je postavljena i fasada. Nakon završenog uređenja interijera crkve na Petrićevcu, dana 22. listopada 2018. biskup banjolučki mons. Franjo Komarica, ordinarij obavio je posvetu crkve.

Zaslugom državnih vlasti, kako Republike Srpske, tako i vlade Republike Hrvatske, te naših prijatelja i dobročinitelja iz Njemačke (Essen) i Nizozemske (Hilversum), kao i drugih naših prijatelja i dobročinitelja radovi na župnoj i samostanskoj crkvi su najvećim dijelom uspješno privedeni svome kraju. Ostalo je još završiti unutrašnjost zvonika i unutarnje uređenje kripte.

Četvrta crkva i peta samostanska zgrada na Petrićevcu