Sutradan je iz grobnice izašao i, imajući na pameti strah Božji, bio je još gorljiviji. Tada je krenuo već spomenutom starcu visokih godina te ga je zamolio da bi se s zajedno mogao boraviti u pustinji. On mu je to odbio, jer već bijaše star i jer onda još nije postojao takav običaj. Onda se Antun sam uspeo na goru. Opaki mu je neprijatelj, kad je vidio njegovu gorljivost i htio ga spriječiti u naumu, na stazi stavio čistu opsjenu mnogo srebra. Antun je, međutim, prozreo đavolovu lukavštinu, zaustavio se, pogledao zlatnu ploču i u njoj prepoznao đavla te mu rekao: „ Odakle u pustinji ova ploča? Tim putem malo tko ide a ne može se ni opaziti nikakav putnički trag. Ako bi ona negdje ispala, to bi se opazilo, jer bijaše vrlo velika. Bez sumnje bi se tada onaj, koji ju je izgubio , vratio; potražio bi ploču i našao bi je. Ta ovo je mjesto pusto. Ovo je đavolova lukavština. Nećeš me, đavle, spriječiti u mojemu naumu. Neka ta stvar s tobom bude uništena.“ (Usp. Dj 8,20) Jedva što je to izrekao, ploča je iščeznula poput dima prije nego što plane vatra.
Izvor: iz knjige “Život svetog Antuna Pustinjaka” sv. Atanazije