Način njegova života
Ovo bijaše Antunova silna pobjeda nad đavlom ili, štoviše ovo Antunovo divno djelo je bio zahvat našega Spasitelja „koji osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu.“ (Rim 8, 3.4) No Antun nije bio mišljenja da je zloduh podlegao pa da bi mogao biti bezbrižan i da više ne mora na sebe paziti, ali se ni neprijatelj nije smatrao nenadvladanim niti je prestajao na nj vrebati. Ponovo je poput lava počeo obilaziti i tražio je priliku da navali na Antuna. On je međutim, iz Svetoga pisma naučio da su spletke opakoga neprijatelja mnogostruke, (Usp. Ef 6,11) zato se i dalje svim svojim snagama predavao trapnji. Bio je uvjeren da će đavao, kad mu nije pošlo za rukom da mu srce zavede tjelesnim užitcima, svakako pokušati neku drugu lukavštinu, jer zloduh ništa drugo ne voli toliko koliko voli grijeh. Sve je više i više krotio svoje tijelo i zarobljavao ga (Usp. 1 Kor 9,27) da ne bi sad pobijedio a zatim podlegao. Zato je razmišljao o tome kako bi se privukao na još oštriji način. Mnogi su mu se čudili, a on je posve lako savladao napor. Spremnost njegove duše, koja se toliko dugo nalazila u njemu, stvorila je kod njega izvrsno raspoloženje tako da bi on i na najmanji poticaj drugih odmah pokazao veliku gorljivost. Tako je dugo običavao bdjeti, da bi često puta i cijelu noć probdio, a to se nije dogodilo možda samo koji put nego vrlo često. Drugi su se zato tome divili. Hranu bi uzimao samo jedanput dnevno i to nakon sunčeva zalaska. Događalo se da je gdjekada jeo samo svaki drugi dan, a često je bilo i samo svaki četvrti dan. Živio je samo o kruhu i soli, žeđu je gasio samo vodom. Kod njega je suvišno govoriti o mesu i vinu, jer se nešto takvo nije ni kod drugih pobožnika moglo naći. Zadovoljio se da spava na rogožini, s većinom je počivao na posve goloj zemlji. Odbacio je običaj da se maže uljem. Rekao je da mladim ljudima dolikuje da spremnom revnošću provode trapnju umjesto da traže stvari koje čine tijelo mekoputnim. Čovjek ga mora privikavati na napore, imajući na pameti Apostolove riječi: „Kad sam slab, onda sam jak.“ (2 Kor 12,10) Tvrdio je da je gipkost duše onda velika kad su tjelesne požude oslabljene. Čvrsto se držao doista osebujna sljedećeg uvjerenja: put do kreposti i odvojenost od života koju je poradi kreposti sebi nametnuo nije htio mjeriti nikakvim vremenitim mjerilom nego prema veličini čežnje i prema čvrstoći odluke. Nije volio misliti na vrijeme koje je već prošlo; ne, nego kao da je danomice iznova započinjao trapnju. Uvijek se sve više trudio kako bi je većma usavršio pa je zato često ponavljao riječi apostola Pavla: „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom prežem.“ (Fil 3,13) Imao je na pameti i riječi proroka Ilije koji kaže: „ Živoga mi Jahve Sebaota, komu služim, ja ću mu se danas pokazati.“ (3 Kor 18,15) Antun je učio da Ilija, kad je govorio o „danas“, nije mjerio vrijeme koje je proteklo. Kao da je uvijek nanovo počinjao, trudio se biti onakav kao da bi se morao pred Bogom da mu, naime, srce bude spremno slušati Božju volju i ničiju više. Antun je samome sebi govorio da svaki trapnik u prorokovu načinu života kao u nekom ogledalu trebao promatrati svoj vlastiti život.
Izvor: iz knjige “Život svetog Antuna Pustinjaka” sv. Atanazije