Tako je Antun samoga sebe obrađivao. Zatim je otišao ka grobnicama koje se nalaze podaleko od sela. Zamolio je jednoga od svojih znanaca da mu od vremena do vremena, ali samo u oduljim vremenskim razmacima donese kruha. Tada je otišao do jedne od tih grobnica, i, pošto je onaj zakračunao vrata, ostao je u njoj sam. Opaki neprijatelj toga nije mogao podnijeti. Bojao se da bi Antun svojoj trapnjom mogao napuniti cijelu pustinju. Zato je jedne noći došao k njemu s cijelom četom zloduha i tako ga je užasno izmlatio, da je od muka zanijemio i ostao ležati na podu. Antun je nakon toga tvrdio da su boli postale toliko žestoke te mirne duše može ustvrditi da udarci ljudske ruke ne bi nikada mogle prouzročiti toliku bol. Međutim se po Božjoj providnosti – jer Gospodin nikada ne ostavlja onih koji se u njega ufaju – sutradan se pojavio njegov prijatelj koji mu je donio hljepčiće. Kad je otvorio vrata, ugledao ga je kako kao mrtav leži na podu. Podigao ga je i odnio u seosku crkvu te ga je položio na pod. Mnogi su se njegovi rođaci i ljudi iz sela našli uza nj, jer su bili uvjereni da je mrtav. Antun je nekako o ponoći došao k sebi. Probudio se, a kad je vidio kako svi spavaju, osim njegova pouzdanika, dozvao ga je znakom o zamolio da bi ga podigao i ponovo odnio do grobnica, a da pri tome nikoga ne probudi.
Taj ga je prijatelj odnio, i tako je Antun ponovo ostao u grobnici pošto su vrata kao i prije bila zakračunata. Zbog zadobivenih udaraca nije mogao stajati pa je zato molio ležeći. Nakon molitve je glasno uzviknuo: „ Evo me, ja sam Antun. Vaših se udaraca ne plašim. Budete li me još okrutnije mučili, ništa me neće odijeliti od ljubavi Kristove.“ (Rim 8,35) Zatim je zapjevao psalam: „Nek se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji“ (Ps 27,3) Tako je trapnik mislio i govorio. Međutim se pakleni neprijatelj, pun mržnje na svako dobro, čudio što se Antun nakon zadobivenih udaraca usudio ponovo vratiti. Pozvao je svoje pse i dovinuo pucajući od bijesa: „Gledajte kako ga ni pomoću duha bludnosti niti udarcima nismo ušutkali! On je, naprotiv, prema nama još drskiji. Naprijed samo, mi ćemo mu na drugi način stati nakraj!“ Đavlu je lako, kada nekoga nastoji navesti na grijeh, posluži svima mogućim obličjima. Tako su noću načinili takvu galamu te se činilo kao da će se potresti cijelo ono mjesto. Izgledalo je kao da će zlodusi provaliti sva četiri zida maloga zdanja i da će prodrijeti unutra. Preoblikovali su se i različiti vrsti divljih životinja i zmija. I za čas se prostor ispunio prikazama lavova, medvjeda, leoparda, bikova i zmija, zmijurina zvanih aspis, štipavaca i vukova. Svaka se od tih nemani kretala na svoj poseban način: lav je rikao kao da kani na nekoga navaliti, bik se držao kao da će bosti rogovima, zmija se samo savijala u klupko, ali nije navaljivala, vuk je nasrtao ali je ostao na mjestu kao da je čvrsto svezan. Urlanje i zavijanje sviju tih prikaza istovremeno je bilo strahovito a bijes žestok. Antun je, iako od njih izbatinan i izboden, bez drhtanja ondje ležao miran u svojoj duši. Zbog tjelesnih je boli uzdisao, ali im je uza sve to bistra duha s prijezirom doviknuo: „Kad bi vam bila dana moć, bilo bi dosta kad bi samo jedan od vas došao. A jer vam je Gospodin oduzeo moć, pokušavate svojim mnoštvom ne biste li mi barem strah ulili. I to je jedan znak vaše slabosti što oponašate obličja divlje zvjeradi“ I pun je srdačnosti nastavio: „Ako se usuđujete i ako ste zadobili nada mnom vlast, onda ne oklijevajte, nego navalite! Ako li to ne možete, zašto se toliko uzalud uznemirujete? Nas zaštićuje znak križa i čvrsti zid vjere u našeg Gospodina.“ Zlodusi su pokušali sve što im je bilo moguće i na nj su škripali zubima, jer su sami sebe osramotili, a ne Antuna.
Ni tu Gospodin nije zaboravi na njegovu borbu nego mu je pritekao u pomoć. Kad je naime, Antun pogledao gore, vidio je kako na nj kroz otvoren krov silazi sjajno svjetlo. Zlodusi najednom postadoše nevidljivi, u njegovu su tijelu odmah prestale sve boli, i zdanje je opet postalo cijelo kao što bijaše prije toga. Antun je opazio kako mu je prispjela pomoć; bio je lišen svojih bolova i prikazi je postavio pitanje: „Gdje si bio? Zašto nisi stigao odmah na početku da spriječiš moje muke?“ I jedan mu je glas odgovorio: „Antune bio sam ovdje nazočan, ali sam čekao da vidim tvoju borbu. Budući da si bitku izdržao i nisi bio poražen, zato ću ti uvijek oblino pomagati i učinit ću te slavnim posvuda!“ Kad je Antun to čuo, ustao je i predao se molitvi. Zadobio je toliko snage te je ustanovio da je sada snažniji nego prije. Bijaše tada star nekako oko trideset i pet godina.
Izvor: iz knjige “Život svetog Antuna Pustinjaka” sv. Atanazije