I opet je jednom zgodom posjetio crkvu te je čuo kako Gospodin govori u Evanđelju: „Ne budite zabrinuti za sutra!“ (Mt 6,34) Nije više sebi dopustio nikakva odugovlačenja nego je odmah izišao iz crkve te je ostatak novca razdijelio potrebnicima. Sestru je povjerio poznatim, povjerljivim djevicama i smjestio u njihov dom da je odgoje. Sam se od tada počeo baviti trapnjom pred svojom kućom, na sebe je pazio i sa sobom strogo postupao. (Usp. 1 Tim 4, 13. 16) Onda još u Egiptu nije bilo mnogo samotišta, a isto tako monah nije znao ništa o velikoj pustinji. Svatko tko je htio raditi na svom duhovnom usavršavanju nije oko toga nastojao daleko od svoje kuće i boravio je sam. Tada je u obližnjem kraju živio neki stariji čovjek koji je od svoje mladosti provodio samotnički život. Antun je njega promatrao i u dobru ga nasljedovao. (Usp. Gal 4,18). Najprije je boravio u okolici sela. Ako bi čuo za kakva vrijedna čovjeka, odanle bi otišao i dotičnoga potražio poput mudre pčele, a u svoje se boravište ne bi vratio prije nego što bi ga vidio. Vratio bi se natrag istom onda kad bi od njega primio kakvu popudbinu za svoje duhovno napredovanje u krepostima. Tu je proveo početak trapničkoga života i učvrstio se u svojoj odluci da se više neće vraćati svojoj očevini niti će misliti na svoje rođake. Svu je svoju čežnju i sav svoj žar usmjerio prema nastojanju oko trapnje. Uz to se bavio i ručnim poslovima, jer je čuo riječi: „Tko ne radi, neka i ne jede!“ (2 Sol 3,10) Jedan je dio zarade trošio na kruh, a drugi je upotrijebio za siromahe. Budući da je naučio da čovjek mora sam za sebe neprestano moliti, ustrajno je molio. (Usp. Mt 6,6; 1 Sol 5,17) Prigodom čitanja Svetog pisma bio je pažljiv da mu nije izbjegla ni jedna riječ; štoviše; sve je zadržao u sebi, (Usp. Lk 8,15) i tako mu je njegovo pamćenje nadomještalo knjige.
Tako je Antun živio, i svi su ga voljeli. Sam se vrlo rado podvrgavao revnim ljudima koje je posjećivao i gledao je kako bi od svakoga nešto naučio što bi mu moglo koristiti za kreposno napredovanje u trapnji. Kod jednoga je promatrao ljubežljivost, a kod drugoga revnost u molitvi; kod jednoga bi zapazio njegov mir, a kod drugoga njegovu ljudskost; kod ovoga je učio budnost, a kod onoga želju za znanjem, ovom se divio zbog njegove postojanosti, a onome što posti i spava na goloj zemlji; kod jednoga je promatrao blagost, a kod drugoga velikodušnost; kod sviju zajedno mu je bila upadna predanost Kristu i njihova uzajamna ljubav. Time obogaćen vraćao bi se natrag u svoje trapničko boravište. Što je primio od svakoga pojedinog, to je zatim u sebi objedinio i nastojao nasljedovati krepost sviju. U odnosu prema svojim vršnjacima bio je pomirljiv, ali se radilo o onome što je bolje, nije se htio iza njih pokazati kao drugi. To je ostvario u tolikoj mjeri da nikoga nije ražalošćivao, nego su ga svi radosno susretali. Seljaci su ga, a napose oni bogatiji s kojima je dolazio u doticaj, prema onome kako su ga viđali, nazivali Božjim miljenikom. Jedni su ga od njih voljeli kao sina, a drugi kao brata.
Izvor: iz knjige “Život svetog Antuna Pustinjaka” sv. Atanazije