Evo me.
Skupih oštre komadiće svoje postojanosti i dođoh k Tebi.
Maglovito i tmurno vrijeme zaposjelo je moju nutrinu.
Čuješ li me?
Jesi li tu?
Gori li još u meni ono Tvoje svjetlo ili sam ga ugasila svojom taštinom i nemogućim priželjkivanjima?
Čini mi se da si tu.
Vidim Te kako me čekaš.
Ja sam pak daleko.
Mogu li Ti opet biti blizu?
Možeš li mi oprostiti ovaj nemar, nered i rascijepljenost u duhovno-tjelesnom životu?
Znaš, nakupilo se puno prašine na mojim usnama, koje odavno nisam upotrijebila za razgovor s Tobom, a ruke mi postadoše teške jer su zaboravile kako su bile mirne, dok su prsti bili isprepleteni u molitvi.
Oprosti mi, molim Te.
Ovo moje srce, u zadnje vrijeme tražilo je ispunjenje u ograničenoj ljubavi ovoga svijeta, dok je pored sebe imalo Tvoju neograničenu ljubav i milost.
I sada shvatih, Svjetlo moje, da sam bez Tebe prazan stan, ognjište bez vatre i samo olupina što se tijelom zove.
I dođoh ti, opet, da Te potražim i zamolim da budeš moj stanar, moj plamen,
I moje sve.
