Vidjeh Te, kako u Jeruzalem slavno uđe,
Dok Ti u pogledu nazirah tugu i kraj,
Kako li Te osudi svjetina,
Kojoj si do maloprije bio kralj.
Šutjela su i nebesa,
One noći kad predan si bio,
Kada si cijenom procijenjen,
Ti neprocjenljiv, za nas umrijeti htio.
Pluća me stežu,
Vidim da Ti se gubi dah,
Dok svjetina mahnito viče,
Da se pretvoriš u prah.
Žalost mi pokvasi dušu,
Dok je Tvoj bol parao zrak,
Dok je ljubav na križu visjela,
Na zemlji joj se izgubio svaki trag.
Kako da Te sad zamolim za oprost,
Kako da Ti kažem da mi je teško,
Dok dopuštam u životu,
Da mi se reda greška za greškom?
Čujem Te kako govoriš nešto,
Pribojavam se da stiže kraj,
Duh Ti napusti tijelo
I duša ode u vječni sjaj.
Ostadoh pod križem,
Još neko vrijeme da uhvatim dah,
Dok se zemlja trese
I njom vlada opipljivi mrak.
A srce mi šapće,
Tihim glasom mi zbori,
O ljubavi Tvojoj i žrtvi,
Po kojoj mi sada, nismo vječno mrtvi.
