U vremenu različitih i nerijetko teških kušnji čovjek ne može, a ne postaviti pitanje: „Kakvo nam je ovo vrijeme došlo?” I uglavnom se to pitaju starije generacije koje su preživjele jedno i uplovile u neko drugo doba. Pa ipak je i ovo pitanje ne koje možemo, ali ne moramo dobiti odgovor. Ostaje jedno sigurno – pitanje je to koje u sebi krije nešto daleko dublje.
Vratimo se našim starima ili, bolje rečeno, iskusnijima koji su za svoga životnoga vijeka stekli mnoštvo iskustava i znanja; koji su se naučili prilagoditi vremenu i prostoru u kojemu se nalaze; koji su odgojeni u obiteljima koje nikada nisu odustale od tradicije, običaja i lijepoga odgoja. E da postavimo još jedno pitanje: „Jesu li tradicija, običaji i pristojno ponašanje pripali nekoj davnoj staroj modi ili su još uvijek „in”? Čini se kako je moderno o njima danas tek pričati i sjećati ih se, ali nikako ih ne prakticirati. Zašto? Zato što se negdje u vremenu i prostoru izgubila jedna bitna karika svega toga – izgubili smo vjeru. Vjeru u Boga, vjeru u čovjeka i vjeru u dobro. Nekoć su ljudi na našim prostorima odgajani tako da se svoju vjeru poštivalo iznad svega, a danas je to ostalo samo među ovim generacijama koje se upravo sada spremaju poći onamo u što su vjerovali za života – u zagrljaj Boga Oca. Postavlja se onda sljedeće pitanje: „U koga ili što vjeruju današnje generacije? Kamo se spremaju ovdašnji naraštaji?” I nije samo vjera ta koja se izgubila, nego i mnoštvo drugih činjenica koje su izgubile svoju temeljnu snagu i smisao postojanja.
Kao primjer uzmimo medicinu koja sve više gubi ono svoje iskonsko poslanje. Pitat ćete se zašto? Bit postojanja medicine jest pomaganje čovjeku i briga za njegovo zdravlje – kako fizičko, tako i psihičko. A čemu smo danas i sami svjedoci? Liječnicima koji polažu Hipokratovu zakletvu, a niti vjeruju u nju niti su joj dosljedni. Liječnicima koji rade za jedno božanstvo – novac. Čast iznimkama! I nije ovo banaliziranje kao ni osuda liječnika i društva jer među grešnim čovječanstvom oduvijek je bilo i dobrih samaritanaca koji su radili u službi narodu.
Osvrnimo se i na državu i zakon koji ne samo da glumi, nego u posljednje vrijeme na očigled otkriva kako je država samo za izabrane osobe, one na vrhu dok ostali ostaju nebitni i u sjeni. U naravi same prirode je postajanje čovjeka kojega je Bog poželio i stvorio. A Bog je samo dobro i stvara dobro. I upravo je zbog toga bitan svaki čovjek koji hoda ovom dolinom suza i ne zato da bi protratio život na mnoštvo stvari koje mu i nisu potrebne za život, nego ga, štoviše, guraju u ponor iz kojega nema povratka. Nadodamo li tomu još drogu, ubojstva, otuđivanja, svjetske ratove „u miru”, aktualni rat u Ukrajini, zar onda zaista ne možemo shvatiti pitanje koje nas jasno upućuje na činjenicu da je negdje i nekada nešto krenulo po zlu?! Ma ruku na srce i nećemo pogriješiti ako priznamo da je zapravo danas zlo došlo po svoje u želji da zavlada kaos, da otuđi Bogu ono najvrjednije što je stvorio na svoju sliku i priliku. To zlo želi svetu sliku unakaziti, oteti čovjeka od Onoga koji mu život dade.
Usprkos svemu, Bog ostaje uz svoj narod i uvijek mu daje novi bijeli i čisti papir po kojem će jasno biti prepoznat Božji rukopis. Bog piše i po onim stranicama koje mi najradije preskačemo ili kidamo. Ali on i dalje neumorno nastavlja ispisivati naš život svojom prisutnošću u njemu. Prepoznajemo li u ovome životu i ponešto od naše vlastite duše?
