Srce. Da srce – ono malo srce koje se nalazi skriveno u našemu tijelu. Skriveno, ne vidi se, ali se osjeća. Itekako se osjeća. Tamo su ti sve one silne emocije, dragi ljudi, uspomene, lijepi i oni manje lijepi trenuci. Ma sve je tamo. A ono što je zatvoreno u srcu mora naći svoj put prema izlazu, prema svjetlu, prema životu. U protivnom – uvenut će!
Počne li pak srce venuti i klonuti i naše tijelo će gubiti životnu snagu jer će potiho umirati u isprekidanom dahu presušenih emocija koje će nas polako, ali sigurno paralizirati i učiniti „nesposobnim” za sve ono što će život sa sobom ponijeti i pred nas donijeti.
Najprije u srcu i duši trebamo osjetiti neprocjenjiv osjećaj slobode i sreće, Božje blizine kako bismo mogli to ispoljiti u cijeli naš život. Tek tada ćemo s optimizmom gledati na sve nerede koji nas okružuju i učiniti sve što je u našoj moći da zagrlimo život i u korak s njim krenemo kroz njega. U tom se trenutku okreće jedna nova životna stranica, ali ovaj put to neće biti bijeg od problema, bura, oluja i nedaća, nego baš suprotno – bit će to suočavanje sa stvarnošću, možda bolno i teško, ali iscjeljujuće i otkupljujuće – olakšavajuće.
Na tom putu savršen primjer i putokaz prema dobru jest Isusova i naša Majka Marija kojoj su na poseban način posvećeni svibanj i listopad. Slijedeći njezin primjer, koji vodi samo i isključivo prema Isusu, prema Dobru, uspjet ćemo sebe prihvatiti onakvima kakvi uistinu jesmo, sa svim svojim manama i vrlinama. Više neće biti potrebno da sami u sebi razvijamo prividni osjećaj osobne veličine jer će biti dovoljno znati i prepoznati da smo veliki u Božjim očima. A za sreću je samo toliko i ništa više potrebno. Nećemo više čeznuti za tim da naglašavamo sebe i svoje životne uspjehe očekujući veliki i glasni pljesak publike. Zapravo, to nam i ne treba jer naš život nije darovan da bi se odigravao na pozornici na kojoj je važna samo gromoglasna potvrda publike da si netko i nešto, a koja će pak već za tren iščeznuti. To je zadovoljavanje vlastitom veličinom, ali kada se svjetla ugase, a publike više ne bude, sebe ćemo dovesti u stanje tuge i depresije. Jednostavno, sebe ćemo dovesti nigdje.
Jednom je netko upitao: „Tko od ljudi je savršen?”, a odgovor je glasio: „Nitko!” Uslijedilo je i sljedeće pitanje: „Što je savršeno?”, a slijedio ga je odgovor: „Ništa!” Zašto se onda trudimo biti „nitko” i „ništa”? Ovdje neka svatko za sebe odgovori na ovo pitanje. Najbolje je kada je čovjek iskren prema samome sebi jer se samo iz iskrenosti javlja ljubav, dobro i blagoslov bez obzira na činjenicu da je istina ponekad vrlo gorka i da njezin okus nije nimalo lijep. Također, vrlo često u životu ćemo se susresti s ljudima koji ne vole sebe istinski, odnosno onima koji vole sliku koju su stvorili sami o sebi. Voljeti takve ljude, voljeti nekoga tko ne voli sebe, veliki je izazov koji život pred nas stavlja. Naravno da ćemo se s vremena na vrijeme upitati je li nam to u životu trebalo i na koji smo način privukli takve osobe. Međutim, potrebno je proći mnogim fazama sazrijevanja kako bismo to shvatili, a ostaje pitanje hoćemo li uopće ikada shvatiti.
Umjesto toga, i sami počnimo voljeti te osobe, a svojom ljubavlju i prijateljstvom pomozimo im da i oni zagrle život, da ga prihvate sa svim usponima i padovima, da ga radosno pozdrave i upute se na životno putovanje na kojemu bi glavne postaje trebale biti ljubav, jednostavnost, odmor, umor, ustrajnost, strpljivost, neodustajanje i sve ono drugo vrijedno što dolazi u paketu kojega zovemo – život.
Prihvatimo ovaj izazov, onako kako je Gospa i prihvatila, pa odvažno i hrabro krenimo. I neka nam bude sretno i blagoslovljeno na dobro nas, onih oko nas i cijeloga svijeta.
Nikolina Marčić