Možda ćeš me razumjeti tek kada budeš starija i kada pređeš onaj tajanstveni put koji od nepomirljivosti vodi do samilosti. Samilost, pazi, ne sažaljenje. Ako me budeš sažalijevala, sići ću kao oni zli duhovi i napravit ću ti gomilu pakosti. Isto ću učiniti i ako budeš stidljiva umjesto skromna, ako se budeš opijala praznim izgovorima umjesto da šutiš. Eksplodirat će lusteri, poletjet će tanjuri s polica; od svitanja do duboko u noć neću te ostaviti na miru ni trenutak.
To, naravno, nije točno. Neću uraditi ništa od toga. Ako me bude negdje i ako budem mogla da te vidim, bit ću samo tužna, kao što sam tužna kad god vidim uništen život, jedan život u kojem se put ljubavi nije ispunio.
Čuvaj se. Svaki put kada sazrijevajući budeš htjela da promijeniš nešto što je pogrešno u ono što je ispravno, ne zaboravi da prvu revoluciju treba proizvesti u sebi samoj – prvu i najvažniju. Boriti se za jednu ideju, a nemati ideju o sebi, jedna je od najopasnijih stvari koje se mogu dogoditi.
Svaki put kada se osjetiš izgubljenom i zbunjenom, pomisli na drveće i sjeti se kako ono raste. Ne zaboravi da jedno drvo s velikom krošnjom i malim korijenjem iščupa prvi nalet vjetra, dok kroz drvo s mnogo žila i malom krošnjom i sokovi jedva protječu. Korijenje i krošnja moraju rasti zajedno. Moraš istovremeno biti u stvarima i iznad njih jer ćeš samo tako moći ponuditi i hlad i zaklon. Samo tako ćeš se, kada dođe za to vrijeme, okititi cvjetovima i plodovima.
I kada se pred tobom otvore mnogi putevi, a ti ne budeš znala kojim ćeš krenuti, nemoj poći bilo kojim, nego sjedi i sačekaj. Diši duboko i s povjerenjem u sebe, onako kako si disala onoga dana kada si došla na svijet. Ne dozvoli da ti nešto odvuče pažnju. Čekaj. I dalje čekaj. Budi mirna. Šuti i slušaj svoje srce. Kad čuješ njegov glas, ustani i pođi kuda te ono vodi. (ST – Pođi kamo te srce vodi)
Nikolina Marčić