Kažu da život i ne bi bio potpun kada sa sobom ne bi donosio udarce i padove s jedne, a radost s druge strane. Nedostatak je možda samo to što je nekako u čovjeku daleko više naglašena ta njegova emocionalna ranjivost i osjetljivost pa se onda čini kako ima primat nad srećom i radošću. Osjeća čovjek u takvim trenucima kako može da se lomi u sebi, da pada i da se diže. Svjestan je kako sasvim kratki i prolazni mogu biti zanosi i kako su neodređeni dok traju, ali se itekako skupo plaćaju i gorko okajavaju onda kada prođu.
Česti su i oni trenuci kada se u čovjeku otvaraju neviđeni izvori radosti, kada se čini da sve gorko nestaje, da je sve jasno i pomireno, a svaki cilj dostižan. Da, česti su ti trenuci redovito pomiješani s onim drugim pa onda udruženi u čovjeku rezultiraju teško i složeno duševno stanje. A duša kao duša, podnijet će, šutjet će, isplakat će i još jače voljeti. Jer duša ne zna drugačije nego upravo uvijek i još jače voljeti i iz te ljubavi prestati stvari preispitivati iako će i dalje ponekada biti kao onda kada san neće na oči, a pomoći niotkuda.
Ali ipak, dopusti duši da bude duša i neka voli jako, najjače jer ona ti, prijatelju, drugačije i ne zna. Jer ti neke stvari ne možeš promijeniti. Možeš ih samo prihvatiti i sebe promijeniti. Duša je to, prijatelju…
Nikolina Marčić