Horvatovi su svakodnevno kupovali novine, kao i žutu štampu. Živjeli su preko puta kioska u kojem sam radila već petnaestak godina. Zajedno smo u podrumu njihove zgrade proveli  rat. U vrijeme rata, poput većine ostalih građana, i ja sam svakodnevno išla na posao. Radno mjesto je od moga stana bilo udaljeno dvadesetak minuta vožnje biciklom. Oduvijek sam maštala o automobilu, no od malih primanja, kakva su bila moja, čovjek može kupiti jedino bicikl. A i za to treba malo prištedjeti. Bila sam iznimno ponosna kada sam jedne subote otišla i kupila to «čudo tehnike».  Kada je započeo rat, najveća briga mi je bila kako sačuvati živu glavu i  bicikl od granata?»

Nije bilo lako buditi se ujutro sa strepnjom u srcu i pitanjem: »Hoću li navečer živa leći?»

Puno noći sam provela u podrumu zgrade do moga kioska. Zgrada je imala pet katova i na svakome katu po dva stana. Ljudi su bili ljubazni i međusobno vrlo složni. U podrumu su napravili malu dnevnu sobu, kuhinjicu i toalet. Na svu sreću bilo je ljeto i rana jesen, pa se nismo smrzavali. Nekako najviše sam se zbližila s obitelji Horvat. Stanovali su na trećem katu. Imali su lijep stan i skupocjen kožni namještaj. Od dvoje djece, jedno je već bilo na fakultetu u Zagrebu, dok je drugo išlo još u srednju školu.

Bio je sedmi mjesec, mnogi su se pripremali za more. Prozori stanova bili su širom otvoreni zbog vrućine. Tada još nisu baš svi imali klimu u stanovima, tek poneki.

Dok bi na večer sjedili u krugu svojih obitelji, stanovnici moga grada su slušali kako iz daljine dopiru eksplozije. Kao da nisu bili svjesni da se rat nalazi od njih samo desetak minuta vožnje automobilom.

Slijedeće jutro,  tata Horvat je došao po novine i usput izveo psa na šetnju. Rekao mi je da su ih sinoć nazvali prijatelji i rekli da se u njihovom selu vodi pravi rat i da im je kuća opkoljena. Sva sam se naježila od straha. Kroz nekoliko sati mi je glava bila puna priča na temu rata. Poželjela sam zatvoriti kiosk i vratiti se kući. Ljudi su užurbanim korakom hodali gradom. Lica su im bila zabrinuta bez trunka radosti. Strah se svima uvukao u kosti.

Čak su i golubovi, kojih je bilo jako puno, nekamo nestali. Kada bi ljudi kojim slučajem znali jezik ptica i drugih životinja, tragedija nikada ne bi bilo, jer one svojim ponašanjem ili nestankom upozore ljude na bilo kakav oblik nesreće.

Slijedećeg ponedjeljka sam došla nešto ranije na posao. Odlučila sam popiti kavu prije nego li otvorim kiosk. Skuhala sam je i nalila u šalicu. Dok sam prinosila šalicu ustima, u blizini sam začula eksploziju granate. Šalica mi je ispala iz ruke, a kava se prolila po podu. Na sreću nije ništa oštetila svojim crnilom. Ni sama ne znam kako, izletjela sam van, zaključala trafiku i otrčala do najbliže zgrade. «Uđite Anđelka, rekla mi je drhtavim glasom g-đa Horvat. Gotovo svi susjedi su već u podrumu. »Ušla sam u poveliki prostor, njemu s lijeve strane su se protezale šupe. Ispod stropa je bilo puno cijevi. Sjela sam u kut, pokraj jedne mlade mame koja je u naručju držala novorođenče. Beba je doslovno vrištala. Netko je donio radio. Na radiju je svirala opća opasnost što je značilo da je grad izložen opasnosti iz zraka i sa zemlje. Još uvijek sam bila u stanju šoka i nisam shvaćala što mi se događa.

Među nama odraslima bilo je desetak manje djece do deset godina i ta mala beba. Njezina mama ju je držala čvrsto privijenu uz sebe. Lice joj je bilo blijedo. Ruke kojima je držala dijete bile su hladne i drhtale su.

U jednom trenutku sam zatvorila oči i poželjela da sam na nekom drugom mjestu, na nekoj plaži posutoj sitnim šljunkom i da ne čujem ništa drugo osim šuma valova.

U podrumu smo proveli tri sata, a izašli smo tek kada smo čuli ponovni zvuk sirene – prestanak opće opasnosti. Istrčala sam van i otišla u kiosk. Brzo sam složila novine i časopise onako kako sam to uvijek činila. Tek sam tada pogledala i vidjela da nikoga, pa ni pasa lutalica, nema na ulici. Jednim uhom sam stalno osluškivala. Odjednom sam osjetila kako mi se tijelo trese. I zubi  mi počinju cvokotati.

Odlučila sam ranije zatvoriti kiosk i otići kući. Nikada do tada nisam tako brzo sve spremila i odjurila kući. Kada sam došla do svoga dvorišnog stana imala sam što i vidjeti. Od siline eksplozije, stakla na prozorima su popucala. Ušla sam u stan i počela plakati. Dugo se nisam smirila. Tek što sam pošla kupiti najlone za prozore, sirena je oglasila novu opasnost. Ostala sam u sobici na podu. Sjela sam u kut i prekrila glavu rukama.

To je bio tek početak višemjesečnog maltretiranja svih onih koji su zajedno sa mnom živjeli u mome gradu i dijelili istu patničku sudbinu. Sjedeći tako sam i zaspala. U pet sati me probudi budilica. Od njezina zvuka sam se jako uplašila, misleći da je sirena za uzbunu. Zamolila sam susjedu da mi pripazi na stan, a ja sam sjela na bicikl i otišla na posao. Gradom je vozio manji broj automobila od uobičajenog. »Koliko li će ovo trajati? – pomislila sam ušavši u kiosk. Neki ljudi su već čekali da kupe cigarete. Prodaja cigareta mi je porasla gotovo 100 posto. Dok sam tako gledala kroz prozor, odjednom sam čula prasak i vidjela čovjeka gdje pada na zemlju. Ubrzo je bio u lokvi krvi. Začula se sirena. Zaključala sam trafiku i otrčala do čovjeka. U daljini sam ugledala jednu ženu gdje trči prema nama i maše rukama. Došla je i pala preko ležećeg čovjeka. »Stanko», jecala je. «Jesi li živ?»  Čovjek se nije micao. Krv mu je liptala iz rane. Nedugo zatim došla je Hitna pomoć i odvezla ga. Žena je također otišla s njim. Ja sam otišla u podrum. Tako su prolazili dani i tjedni. Ljudi su se počeli međusobno zbližavati, sve dok svi nismo postali jedna velika obitelj. Sve je to bilo lijepo, ali vjerujem da bi svi to radije zamijenili za mir. Nekoliko cijelih dana i noći smo proveli u skloništu.

U pauzi između dvije opasnosti otrčala sam po štampu na kiosk i donijela ljudima da čitaju.

Čitali smo o životu bogataša u Americi i divili se kako oni slobodno mogu hodati svojim gradovima i uživati u Suncu. Nisu samo oni uživali. Činili su to i Zagrepčani, Puljani, Riječani.

Nakon četiri dana otišla sam kući. Susjeda je odmah istrčala i rekla da je bila jako zabrinuta što nisam dolazila. Zahvalila sam joj se na brizi i otišla kupiti najlone za prozore. Odmah sam ih zalijepila. Moram priznati da mi je samoća ponekad teško padala, ali tada sam bila sretna što sam sama jer sam imala manje brige.

Svakoga dana u novinama je bilo sve više osmrtnica. Ljudi su umirali od granata, od infarkta, inzulta.. Jednom riječju, broj stanovnika moga grada bivao je sve manji. Svi oni koji nisu imali radnu obvezu, a imali su gdje otići, otišli su. Kada sam u rijetkim prilikama išla do trgovine, na putu do nje i povratku iz nje, srela bih možda nekoliko vojnika i nikoga više. Grad je sve više ličio pogubilištu na kojem se na svakom koraku mogao osjetiti miris krvi i paljevine.

Tih dana su nam izrešetali i našu najljepšu crkvu. Plakali smo. Do tada nisam ni znala koliko sam se vezala za sve te građevine koje su bile utkane u moj život. Bile su dio mene.

Horvatovi su se jako brinuli za mene. Dijelili su sa mnom sve što su imali. Za mene ih je vezao poseban osjećaj jer je sestra gospodina Horvata također radila u trafici kao i ja. Češće puta mi je znao reći da kada gleda mene, da vidi svoju sestru koju beskrajno voli.

Jednoga dana, nakon žestokog napada neprijatelja na naš grad, dobili smo obavijest da je g-din Horvat poginuo. Ubila ga je granata dok je ulazio u svoj automobil. Dva dana nisam dolazila k sebi od tuge. Gđa Horvat i djeca su bili u šoku. Supruga mu je stalno bila pod sedativima.

Sahranili smo ga u pet minuta, u pauzi između dva granatiranja.

Tuga, bol, gađenje, strah, jeza i još mnogi drugi negativni osjećaji punili su naša srca.

Tuga zbog svega što se događa. Bol zbog ubijenih i zbog nemoći da se bilo kome pomogne. Gađenje na srca i duše onih koji nas ubijaju. Strah od tišine i mira. Jeza je svakodnevno ispunjavala naša bića i pripremala nas za ponovne opasnosti.

Neobično je i u svakodnevnom životu neshvatljivo da se netko boji mira i tišine.

Mir i tišina tada, u tom vremenu, bili su vrijeme kada je neprijatelj granatama punio svoje cijevi i sijao smrt mojim gradom. Želja za Suncem, osmijehom, za izlaskom i zalaskom Sunca bila je nezamisliva, a iščekivanje slobode beskonačno.

No ipak, došao je i taj dan kada smo poput krtica izašli iz skloništa. Moga kioska više nije bilo. Bio je porušen. Staze su bile prepune krhotina stakla. Uzela sam bicikl i otišla kući. Nazvala sam rođake na moru i sutradan otputovala k njima.

Više od deset godina je prošlo od rata i životinjskih uvjeta življenja. Kada danas hodam mojim gradom, još uvijek vidim premalo osmijeha. Mogu primijetiti da ljudi brzo zaboravljaju protekle događaje i da rijetko tko zna istinski cijeniti mir, uživati u izlascima i zalascima Sunca i svim besplatnim blagodatima koje nam život pruža.

Rane su zarasle. Kraste su davno otpale. Nažalost, ožiljci su još vidljivi. Još se vide tragovi ne tako daleke prošlosti koja je i danas česta tema razgovora!

Nepoznati autor