Bio je lipanj. Te godine škola je završila nešto ranije. Odmah po njezinom završetku, išla sam na selo. Imala sam devet godina i s odličnim uspjehom sam završila treći razred. Mama mi je pomogla spakirati stvari u mali kofer. Nije mi puno toga trebalo, dvije trenerke, nekoliko majica, patike, cipele, suknja, haljina i još nešto donjeg rublja. « Žao mi je što te neću moći otpratiti na vlak. Ti se nećeš ljutiti.»-rekla je mama na rastanku i poljubila me u obraz. « Budi moja velika djevojčica i pristojno se ponašaj. Slušaj moju strinu i strica. « Popravila si je frizuru, obula cipele i otišla na posao.
Mama je radila kao prodavačica u obližnjoj trgovini. Uvijek je govorila da nije lako s ljudima, ali mislim da je to bio najbolji posao za nju. Odisala je velikim zadovoljstvom. Njezin šef je bio jako zadovoljan njezinim radom. Ona mu je bila najbolji trgovac.
Bila sam mala i puno toga nisam znala. Sve mi je bilo lijepo i ružičasto. Bila sam dijete ljubavi i sreće koje je obožavalo svoje roditelje. Došao je i dan moga puta. Po mene je došao mamin bratić s kojim sam putovala na selo. Tada je vozio fiću koji mu se pokvario pa smo morali putovati vlakom. To mi je bio prvi puta da putujem tim prijevoznim sredstvom. Još mi je bilo i zanimljivo jer smo u školi čitali knjigu Mate Lovraka «Vlak u snijegu «. Za razliku od fabule u knjizi, bila sam mirna jer nije bilo ni zime, ni snijega, već početak dugog toplog ljeta.
Mamin bratić se zvao Ivica i u točno dogovoreno vrijeme je došao po mene. Tata ga je čekao sjedeći u sobi i čitajući najnoviji primjerak dnevnih novina. Paralelno s čitanjem, slušao je vijesti na radiju kako bi bio potpuno u tijeku sa svim događajima u zemlji i svijetu. Meni su te informativne emisije bile užasno dosadne te sam jedva čekala da ih više ne slušam.» Tata, došao je Ivica, idemo.»-«Evo, odmah. Ti obuj cipele, a ja dolazim». Baš je završavala prognoza vremena. Uzela sam malu lutku, stavila ju pod mišku, i žurnim korakom strčala se niz stepenice. Sva sreća pa je prošlo bez pada jer sam preskakivala dvije po dvije stepenice. Otvorila sam ulazna vrata i skočila Ivici u zagrljaj. « Ide li tata ? – upita on tiho. « Ide. Tata i on su se pozdravili i svi troje smo otišli na željeznički kolodvor.
Bila sam jako uzbuđena jer se nešto veliko i važno toga ljeta trebalo dogoditi na selu. Mamin bratić i ja smo ušli u kupe. On je otvorio prozor kroz koji mi je tata dao nekoliko novčića da si nešto kupim. Odmah sam preračunala koliko lizalica mogu kupiti za te novce. Vlak je krenuo. Mahala sam tati svojom malom rukom dok su mi se niz obraze slijevale suze. Neću ga vidjeti dva mjeseca. Cijelim putem smo sjedili sami u kupeu. Nisam skidala oka s prozora. Pokraj nas su promicale slike slavonskih pejzaža i duge nepregledne ravnice. Vozili smo se gotovo dva sata s jednim presjedanjem u Vinkovcima.
Na odredište smo stigli prilično umorni jer su sjedala u vlaku bila drvena i nije baš bilo udobno truckati se na njima. Od stanice do kuće imali smo više od pola sata hoda. Došavši oko sedam sati na večer, ulice su bile već gotovo puste. Ljudi su u svojim kućama večerali i pripremali se za gledanje dnevnika. Oni, rijetki koji su bili bez televizijskog aparata, slušali su radio i razgovarali međusobno. Pametnima mi se čine riječi koje kažu da gledanje televizijskog programa od obiteljskog kruga uvijek napravi polukrug. To je živa istina s kojom sam živjela godinama. U kuću smo ušli pred kraj dnevnika. Lijepi crni pas lajanjem je najavio naš dolazak. Jedva sam čekala jutro da se sprijateljimo. Strina nas je radosno dočekala. Izljubili smo se. Na šporetu na drva se kuhalo svježe pomuženo mlijeko, a na stolu, umotan u bijelu krpu, hladio se domaći kruh čiji je miris ispunio cijelu kuhinju. Pokazali su mi moju sobu. S maminom strinom i stricem živio je i njihov unuk koji je bio moje godište. Zajedno smo se igrali, ali se nikada baš nismo pretjerano dobro slagali. Bili smo različiti tipovi.
Razlog moga boravka na selu bio je sakrament svete pričesti. Nisam se mogla pričestiti kod kuće jer je tata bio rukovoditelj jedne radne organizacije te je njemu i njegovoj obitelji bio zabranjen odlazak u crkvu. Strašno! Pričest u tome selu već je davno prošla.
Prvo jutro sam se sama probudila. Otvorila sam oči i u prvi mah nisam znala gdje sam. Soba u kojoj sam spavala bila je mala. Osim kreveta imala je i ormar. Na zidu je visila tkanina na kojoj su bile istkane srne u šumi. Na drvenom podu bio je tepih prilično loše kvalitete. Dva mala prozora, poput dva mala oka, gledala su na ulicu. Pred kućom je bilo veliko drvo, a ispod njega klupa. Ispred svake kuće bila je po jedna takva klupa na kojoj su ljudi sjedili i komentirali događaje proteklog dana.
Strina se već odavno ustala i skuhala lipov čaj. Narezala je svoj sinoć pečeni kruh kraj kojega je stavila lanjski pekmez od zerdelija. Zerdelije ili ringlove su okrugle slatke šljive kojih u Slavoniji ima jako puno. Nakon oblačenja i jutarnje higijene, počešljala sam kosu i izašla u dvorište. Pod vinovom lozom stajao je stol, a na stolu gore već opisani doručak. Sjedile smo same i uživale u toplom jutru.» Kada doručkujemo, odvest ću te do crkve da upoznaš časnu sestru koja će ti držati sate vjeronauka. Zove se Ivana.» Strina je sve to izgovorila u jednom dahu i nastavila u tišini piti svoju prvu jutarnju kavu. Pred naš odlazak, probudio se i preostali dio ukućana i pospano, bez puno priče, sjeo za stol. Mamin stric je smotao cigaretu baš onako kako je to činio moj dida- mamin tata. Ivica i Dario su si napravili kakao i u tišini uživali u njemu. Iz susjednog dvorišta koje je bilo predviđeno za životinje, sramežljivo se javljao pas Floki. Dario se ustao, odvezao ga s lanca i pustio k nama. Odmah mi je dotrčao. Uspostavili smo jako dobar, prijateljski kontakt. Strina je iz šupe izvadila bicikl i odgurala ga na ulicu. Posjela me je na korpu koja je bila na zadnjem kotaču. Krenule smo polako stazom do crkve.
Crkva je smještena točno u središtu sela i vidi se sa svih strana. Lijepe bijele boje i velikog tornja kao da izgledom poziva ljude k sebi. A tek kada se zvono oglasi!
Strina je privezala bicikl za drvo i nas dvije smo pokraj crkve ušle u dvorište kroz manju kapiju. U dvorištu za stolom, sjedila je časna sestra Ivana i molila časoslov. To je jedna knjiga sa puno molitava umotana u crne korice. Sve sestre i svećenici svakoga dana mole te molitve. Kada nas je ugledala, odložila je časoslov i pošla prema nama, radosno mašući rukama. «Hvaljen Isus-reče, je li to ta lijepa djevojčica koju čekam?- pitala je ljubaznim i toplim glasom. Pružila sam joj ruku i rekla:»Zovem se Ana i završila sam treći razred.» «Mislim da ćemo se lijepo slagati, reče sestra. Ako nemate ništa protiv, mogle bismo odmah početi s učenjem?»
-«Naravno», odgovorih. Strina je uzela bicikl dodavši da će doći po mene za sat i pol vremena.
Sa sestrom sam kroz jedan hodnik ušla u omanju prostoriju. U njoj je bio stol, nekoliko stolica, dija-projektor i veliko bijelo platno. Počeli smo s Isusovim rođenjem. Sve mi je bilo vrlo zanimljivo i jedva sam čekala sutra dan da ponovo dođem. Dobivala sam i domaće zadaće koje sam, sjećam se, pisala s puno ljubavi. Posebno me se dojmila jedna priča koju mi je sestra pričala opisujući dijapozitive. U priči se govorilo o Majci Božjoj i o djevojčici koja je s njom razgovarala svaki dan. Poželjela sam i ja biti poput te djevojčice da mogu razgovarati s Gospom onako kako dijete razgovara s majkom. Preko sestre Ivane sam uistinu zavoljela Isusa. Od tada mi je bio više od bilo kojeg čovjeka, netko tko može i želi pomoći svakom ljudskom biću bez obzira na to kako se ono odnosi prema njemu.
Poslije podneva sam provodila u igri s djecom. Igrali smo se raznih igara i nikada nam nije bilo dosadno. U ulici nije postojalo ni jedno drvo na koje se nisam mogla popeti. Što se toga tiče bila sam poprilično spretna. Voljela sam miris i mir sela u koji se još i danas vratim kada me ponesu oluje života.
Uporni odlasci na vjeronauk i svakodnevno čitanje Biblije, dobro su se odrazili na ocjene iz znanja. Desetak dana nakon što me sestra ispitala, imala sam pričest. Mama je zamolila krojačicu da mi sašije svijetlo roza haljinicu za taj svečani događaj. U kosi sam imala vjenčić od malih ružica. Na dan pričesti došle su mama i baka. Tata nije, jer nije smio.
Od ranog jutra sunce je bilo na nebu u svom najljepšem izdanju. Sve je bilo veselo i užurbano. Silno sam se radovala po prvi puta primiti Isusa u svoje srce. Divno! Baka je ispekla nekoliko vrsta kolača, ista ona moja dobra bakica koja je bila prisutna i na mome krštenju. Pola sata prije početka mise, pošli smo u crkvu. Toga dana, časne sestre su lijepo okitile crkvu. Bila je prepuna bijelih ljiljana i margareta. Ušavši tiho u crkvu, sjela sam u prvu klupu jer je takav bio dogovor sa župnikom. Rekao mi je da će mi dati znak kada mu trebam prići. Srce mi je jako lupalo, a obrazi gorjeli od sreće. Mama mi je šapnula da se smirim, ali nisam mogla. Te nedjelje, u crkvi Presvetog Imena Marijina primila sam Isusa, onako kako ga prima svako dijete, otvoreno i radosno. Na župnikov znak sam se ustala i umjesto k njemu, ja sam se popela i krenula prema Tabernakulu. « Ne tamo- reče župnik, ovamo ispred mene.» Došla sam još više se zacrvenjevši. Na župnikove riječi « Tijelo Kristovo», odgovorila sam « Amen» i pritisnula prsa rukama. Osjećala sam se drugačije, bila sam potpuna. Prvi puta sam ugostila Boga, onoga koji me je ljubio dok to i nisam znala.
Kod strine nas je čekao tata. Poljubio me je u obraz. Vidjela sam da je sretan. Nakon svečanog ručka, vratili smo se kući u grad.
Danas se trudim ljubiti Isusa koliko mogu, iskazivati mu tu ljubav poštivajući ljude s kojima živim. Priznajem da baš i nisam najbolja u tome, ali se trudim koliko mogu.
Nepoznati autor
