Jedna od mojih boljih prijateljica se zvala Dunja. Živjela je u mome kvartu, u susjednoj zgradi do moje. Od djetinjstva smo bile zajedno. Kroz puno životnih poteškoća smo zajedno prošle. Jedna od tih su i rastave brakova naših roditelja. Njezini su se roditelji razveli prije mojih tako da kada se to iskustvo meni dogodilo, ona je nalazila prave riječi utjehe. Najveća razlika je bila ta što ona nije bila jedinica, a ja jesam. Osim nje, njezini roditelji su još imali sina i kćerku.
Dunja je već duže vrijeme primjećivala i osjećala da se nešto neobično događa u stanu. Kada god bi se vratila kući, nastao bi tajac. Roditelji su prestajali razgovarati. Jedino što je titralo u zraku bila je napetost koja bi ostajala od njihovih svađa. Dunja je po prirodi bila vrlo senzibilna osoba i nije joj puno trebalo da se rasplače. Posljednjih pola godine kako traju te napetosti među roditeljima, kada je došla kući nakon škole, odlazila je u svoju sobu. Nakon što je zaključala vrata, legla bi na krevet i plakala. Iako još uvijek dijete, znala je da joj suze neće puno pomoći.
Te godine je u četvrtom mjesecu napunila trinaest godina, službeno ušavši u pubertet. Mama joj je iz dana u dan kopnila, dok se tata redovno vraćao s posla pod utjecajem alkohola. Više se nisu susprezali ni pred Dunjom. Vikali su jedno na drugo. Jednoga dana kada se Dunja vratila iz škole, naišla je na otvorena ulazna vrata od stana. Tiho je ušla, zatvorila vrata i prošavši kroz predsoblje, došla u kuhinju. Na podu je ležala mama. U ruci joj je bila kuhinjska krpa. Na plinskom štednjaku, u loncu su izgarali rezanci jer je sva juha već odavno ishlapila. Djevojčica je brzo isključila plin i sagnula se da vidi što se događa s mamom. «Mama, dozivala ju je uplakana, što je bilo». Opipavši joj puls malo se smirila jer je osjetila kako mamino srce ipak kuca. Uzela je mokru maramicu i obrisala mami lice. Mama je otvorila oči. Ispod lijevog oka koje je svo bilo otečeno, bila je velika tamna masnica. «Što ti je učinio?-upitala je Dunja. Sada je i meni dosta. Kada dođe kući, reći ću mu da spakuje svoje stvari i nestane iz naših života. Izudarano mamino tijelo, ležalo je bespomoćno na kuhinjskom parketu. Pokušala je nešto reći, ali kada je otvorila usta nije imala snage ni glasa izustiti. Dunja joj je pomogla i polako pridigla na kauč u srednju sobu. Skuhala joj je čaj. Tek što je sjela da se malo odmori, oglasi se telefonsko zvono. S druge strane bio je mlađi ženski glas. Žena se predstavila rekavši da se zove Višnja i da će za sat vremena doći po Jakobove stvari. Jakob, Dunjin tata se više nikada nije pojavio u njihovom stanu.
Dunja je brzo otišla u spavaću sobu, uzela kofer i iz ormara vadila tatine stvari i pakirala ih. Jecala je. Voljela je tatu. Nakon što je gotovo sve njegove odjevne predmete poslagala u torbu, zatvorila ju je i odnijela do ulaznih vrata. Mama je na sreću zaspala i nije znala što se događa. Možda i bolje! Kada se oglasilo zvono na vratima, Dunja ih je brzo otvorila. Ispred nje je stajala atraktivna brineta. Bila je lijepo i moderno odjevena. Na nogama je imala visoke štikle. « Dobar dan, ja sam Višnja. Molila bih Jakobove stvari». Dunja joj je bez riječi dodala težak kofer i pred nosom joj zalupila vrata. Nikada se do tada nije osjećala tako bijedno i bespomoćno. Užasno joj je bilo što je neka druga žena zaposjela srce njezinog tate. Iako je u zadnje vrijeme bio često pijan i grub, voljela ga je i unatoč svemu, priželjkivala ga je opet vidjeti uz mamu.
Poslije nekoliko sati mama se probudila. Ugledavši uplakanu kćer, počela ju je tješiti misleći da njezina tuga proizlazi jedino zbog scene koju je zatekla kada se vratila kući.
«Mama, spakovala sam tatine stvari. Po njih je došla nekakva Višnja. Pretpostavljam da mu je to ljubavnica. On je zauvijek otišao od nas!» reče tužno dok su joj se suze slijevale niz obraze.
«Smiri se, zlato. Možda je ovako najbolje. Već duže vremena se nikako nismo mogli podnijeti. Tata je bio vrlo grub, a posebno kada je bio pijan. Mislim da je svemu uzrok ta mlada djevojka, Višnja.» Sjela je na rub kreveta i rukom popravila kosu. Kosa joj je bila iznad ramena podšišana na jednaku dužinu. Na čelu su joj se već duže vremena ocrtavale četiri duboke bore koje su odavale brigu i patnju. Oči su joj bile pune neizrecive tuge i kao da su uvijek bile suzne. Izražene jagodične kosti su jedini dio njezinog lica koji se nije promijenio. Usne su joj bile plavo crvene. To je na sreću primijetila njezina rođakinja koja ju je sutra dan srela. Iako u velikoj žurbi, predložila joj je da sjednu na kavu. Šesti mjesec je te godine u njihov grad donio prave ljetne temperature. Svi kafići su već odavna postavili stolove vani. U bilo koje doba dana da čovjek prođe centrom grada, skoro sve stolice su bile pune. To je bio znak da je nezaposlenost u gradu vrlo velika.
Sjele su na jednu terasu uz rijeku. Lagani vjetrić koji je pirkao, rashlađivao je zrak i donosio miris rijeke na koju su svi bili ponosni i jako vezani. Kao djeca su se kupali u njoj. Neki su ju čak i preplivavali. «Izabela-upitala ju je rođaka Sanja, što se događa? Usne su ti jako plave. Imaš li problema sa srcem?» -«Nisam imala do sada. No, svejedno, možeš li mi ti dogovoriti pregled kod kardiologa?»
Sanja je radila kao medicinska sestra u gradskoj bolnici. Bila je vrlo cijenjena.»Nema problema, odgovara li ti sutra?»-Nazovi me kada mi dogovoriš. Naime, osjećam već duže vrijeme dosta jake bolove u prsnom košu. Baš sam se neki dan sjetila i našeg strica koji je umro od teškog srčanog udara!»
«Ma daj, ne budi pesimista. Možda je samo umor. Sve će biti u redu!
Izabeli je kava baš prijala. Prijao joj je i razgovor. Odlučila je da još nikome neće govoriti da ih je suprug napustio.
Razišle su se nakon sat vremena uz čvrsti zagrljaj. «Gdje li su sve one kolegice koje sam imala?-mislila je tužno Izabela dok se primicala samoposluzi. Nije ni primijetila da joj u susret dolazi čovjek koji joj je još uvijek bio zakonski suprug. Imala je osjećaj kao da će joj srce iskočiti iz grudi. Odjedamput je osjetila da gubi svijest i pala je dolje. Čovjek zbog kojeg se srušila, otac njezine kćerke, nervozno ju je pogledao i produžio ubrzanim korakom.
«Zar niste mogli pomoći sirotoj ženi-reče uzrujano prolaznica koja je vidjevši sve to odmah mobitelom pozvala Hitnu pomoć. –Kakav ste vi to čovjek?» On je već davno bio u nekoj od pokrajnjih ulica kada ju je liječnik Hitne pomoći stavio u vozilo. Još uvijek nije došla k svijesti.
Za desetak minuta je već ležala na kardiologiji. Odijelni liječnik je konstatirao infarkt.
Kada je otvorila oči, mislila je da sanja. Odmah je zamolila da obavijeste njezinu kćerku.
Dunja je to sve primila vrlo hrabro i u vrijeme poslijepodnevnih posjeta otišla posjetiti mamu.
Izabela joj je obećala da se više neće živcirati i da će od sada voditi više računa o svome zdravlju. Dvije godine nakon sudskog razvoda njezinih roditelja, razveli su se i moji. Kao i prijateljici, i meni je to sve došlo neočekivano i brzo. Sve se dogodilo za jedan vikend. Tata, koji je inače uvijek bio pun ljubavi i razumijevanja, te je subote s prijateljima otišao u lov. Na večer je nazvao rekavši da se više neće vratiti i da je odlučio prekinuti brak s mamom. Ostala sam šokirana. Pet godina nakon toga uopće nisam mogla plakati. To je bio najgori period moga života. Jedina podrška bila mi je Dunja koja je, prošavši kroz sve to, s razumijevanjem i suosjećanjem bdjela uz mene.
Još i danas smo najbolje prijateljice. Obje imamo obitelji i djecu. I naša djeca se međusobno druže na što smo jako ponosne. Prijatelji su neprocjenjivo blago koje si sami biramo i o nama ovisi koliko dugo ćemo ga imati!
Nepoznati autor
