Uhvatila sam se kako već dugo gledam kroz prozor na obližnje drvo na koje se popela mala mačkica uporno mijaučući ne bi li dozvala nekoga da joj pomogne sići. U školi smo zadnji sat imali matematiku. Profesorica je monotonim glasom ponavljala nekakve formule dok je više od pola razreda pronalazilo zabavu na različite načine; neki su također gledali kroz prozor dok su drugi čitali raznorazne časopise nestrpljivo čekajući zvuk zvona. Jedan par očiju, uvijek je pozorno pratio nastavu, bio spreman za svaki predmet. Zvao se Ivan, plavokosi mladić, najbolji učenik u razredu. Zašto sam ga prvoga spomenula? Zato što vam želim opisati njegovu veliku teškoću. Ivanovu sreću i samopouzdanje prekinula je naša razrednica jednom rečenicom u drugom razredu osnovne škole.
Kakva mogu biti djeca u prvom razredu osnovne škole nego li nestašna? Prvih mjesec dana gotovo nitko i nije sjedio za stolom. Malo smo sjedili, malo šetkali ne shvaćajući školu kao nešto važno, ne pridajući joj nikakav poseban značaj. Učili smo kroz igru, a poslije nastave nastavljali smo se družiti jedni s drugima. Privatna druženja je uvelike uvjetovalo i mjesto stanovanja.
U mojoj zgradi stanovao je Ivan, moj susjed i najbolji prijatelj. Bio je jedina osoba, osim mojih roditelja i brata, koja me je baš potpuno razumjela i odobravala svaku moju zamisao.
Plava ravna kosa padala mu je do ramena, što je pomalo ljutilo našu razrednicu. Molila ga je da se ošiša, a kada to nije učinio, počela mu je kupovati gumice za kosu s kojima mu je vezala to divno plavo paperje u rep. Njegove velike tužne oči hrabro su gledale u nju, a u kutu sam samo ja primjećivala suze koje umalo da ne krenu niz obraze. Malo bih ga dotakla za rame i suze kao da bi pobjegle u oči. Bio je nježan, iskren – moj najbolji prijatelj. Često smo se vikendima vozili biciklima pokraj rijeke i dugo sjedili ispod mosta. U rano proljeće, dok je još bilo relativno hladno, rijekom su plutale male sante leda. Na njima su se vozili riječni galebovi. Bilo je zanimljivo promatrati njihovu snalažljivost i uživanje u besplatnom prijevozu.
Ivan je došao u školu poznavajući sva slova. Znao je i čitati. Puno nas nije znalo gotovo ništa, ali smo s vremenom naučili. On je uvijek čitao pred razredom. Bila sam ponosna na njega.
Šesti mjesec je brzo stigao i svaki učenik je otišao nekamo na ljetne praznike. Neki u Njemačku, neki na more, a bilo je i onih čiji roditelji nisu imali materijalnih mogućnosti da bi nekamo otišli sa svojom djecom, pa su ostajali kod kuće.
Veliki dio moje familije živi na moru, tako da smo svako ljeto roditelji, brat i ja odlazili na naš plavi Jadran i nekoliko tjedana uživali u mirisima juga i glasanju cvrčaka. Pred kraj sam već jedva čekala da se vratim kući kako bih bila sa svojim prijateljem. On nije nikamo išao. Rekao mi je da me čeka pokraj rijeke i da svaki dan umače ruku u nju i na taj način boravi sa mnom.
Lišće je polako počelo žutjeti, a naša učionica u školi se napunila malim glavicama željnim znanja. Drugi razred! Malo stariji i malo ozbiljniji. Dva mjeseca nakon početka nastave Ivan se razbolio. Dobio je vodene kozice i veliku temperaturu. Nakon nastave bih mu pozvonila i molila ga da samo proviri kroz prozor i da mi mahne. To mi je malkoc davalo snage. Jedva sam čekala da se ponovo vrati. I vratio se. Nakon dva tjedna je potpuno ozdravio. Na satu hrvatskog jezika razrednica ga je zamolila da pročita tekst, dio iz knjige jednog našeg pisca za djecu. Ivan je pročitao prvih nekoliko riječi, a ostale je prilično sporo i s malo slovkanja izgovarao. Učionicom se prolomio glas razrednice: «Pa ti ne znaš čitati! Jedva si pročitao ovaj tekst!»
Učenici su se grohotom smijali, a ja sam počela plakati zajedno s njim. Tog trenutka sam ga htjela uzeti za ruku i izvesti iz te mučionice. Nakon toga, on više nije progovorio ni jednu riječ.
Na povratku kući je samo izustio: Pa ja ne znam čitati!
Sutradan mi je rekao da je sve ispričao roditeljima koji su ga zamolili da im nešto čita. Na žalost nije mogao. Od onoga dana, Ivan je sve odgovarao pismeno. Ako bi došao neki nastavnik na zamjenu i prozvao ga, učenici su se jednako glasno smijali kao i prvi puta.
Boljelo me je. Boljela me je njegova bol. Svaku večer molila sam Isusa da mu pomogne; da mu otvori usta i da ponovo hrabro progovori. Rezultata, nažalost, nije bilo.
On je patio i sve više se povlačio u sebe. Roditelji su mu bili očajni, ali su šutjeli jer nisu htjeli povrijediti razrednicu. Jedina misao moje male glave bila je što prije završiti četvrti razred i zaboraviti sve suze koje sam prolila zajedno s Ivanom.
Peti razred donio je nove profesore i nove suze na licu moga prijatelja. Ja sam bila njegova usta i kod svakog novog profesora, ustala bih se i rekla da Ivan zna puno toga, ali da ima govornu blokadu i strah od neuspjeha i da zato šuti kada ga prozovu. U tim trenutcima, njegov plavi pogled bio je tužan, ali zahvalnost prema meni neizreciva!
Nakon toga šesti, pa sedmi razred. U sedmom razredu ponovo novi profesori i stare neugodnosti. Najtužnije mi je bilo kada su naši zajednički prijatelji iz razreda uvijek iz početka svaki Ivanov blok popraćali smijehom. Zvali su ga mumija, mucavac, nijemi… Pisali su po zidovima škole, na zidu naše zgrade sve te ružne nazive. Kada bih uočila kojega od njih, brisala bih samo da on ne vidi. Bog zna koliko je to bilo teško. Mogu reći da su i mene ismijavali jer se družim s nijemakom.
Dok su nas oni ismijavali, mi smo u slobodno vrijeme nastavili naše prijateljstvo. I dalje smo se vozili biciklima, hranili grlice kao i divlje patke na našoj rijeci. Nama je bilo lijepo. Imali smo svijet u kojeg smo ulazili samo mi. Za vrijeme škole bismo ga zaključavali, a nakon svih naših obveza, ponovo smo se vraćali u njega. Bio je ružičasto plave boje i mirisao na more. Imao je zvuk slavuja i dodir anđela. Tamo smo bili sigurni, onakvi kakvi jesmo. Iznad svega iskreni. Dogovorili smo se da nikada nećemo jedno drugome ništa slagati jer prijatelji to ne smiju činiti.
Naši roditelji su bili spokojni jer su znali da ništa loše i ružno nećemo učiniti ni sebi, a ni drugima. Bili su ponosni. U školi smo, unatoč svim preprekama imali odlične ocjene i krčili sebi siguran put za srednju školu.
Zvuk školskog zvona označio je kraj sata matematike od kojeg sam zapamtila mačku na drvetu.
Ivan je sve pažljivo zapisao tako da smo preko vikenda zajedno vježbali te nove formule, za mene tek viđene. S vremena na vrijeme mi je znao reći da se pribojava srednje škole i kako bi bio najsretniji da ja ponovo idem s njim u razred.
On je želio upisati matematičku, a ja jezičnu gimnaziju. Hm! Što ću sada, tužno sam mislila.
Njemu za ljubav sam upisala tu njegovu školu koja mi se u prvi tren učinila prilično šokantnom. Nastavila sam mu pomagati i profesorima objašnjavati njegovu teškoću. On mi je zauzvrat pomagao pisati zadaće.
Naše prijateljstvo je bilo poput krvnog srodstva. Točnije rečeno, bio mi je kao brat. Moj rođeni brat često puta je bio malo tužan kada mu nisam iskazivala dovoljno pažnje i ljubavi kao seka.
Bilo mi je važno da zna da ga volim. Mislila sam da je to dovoljno. Sada vidim da sam pogriješila. Propušteno vrijeme ne može se nadoknaditi.
Živjeli smo tako u toj našoj kolotečini dok se u četvrtom razredu Ivan nije prvi puta zaljubio u jednu djevojku iz susjednog razreda. Bože, kako je on nju volio! Nisam bila ni malo ljubomorna. Uživala sam gledajući ga kako blista od razdraganosti.
Djevojka se zvala Danica i bila je vrlo lijepa. Ivan i ja smo se ipak manje družili. On je često izlazio s njom na neka njihova mjesta.
Na satu hrvatskog jezika obrađivali smo lektiru. Profesorica je potpuno zaboravila na njegove blokade i prozvala ga da čita. On se ustao i bez stanke pročitao veliki tekst. Do kraja sata nisam mogla zaustaviti suze radosnice.
Ljubav osobe koja ga je voljela oslobodila ga je blokade i otklonila taj kamen spoticanja iz njegovog života. Jedino ljubav nađe pravi put i poput gumice izbriše sve boli koje su nas boljele!
Nepoznat autor
