Dana 5. srpnja 2026. godine u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog – Bihać, svoj dijamanti svećenički jubilej (60. godina služenja Bogu i povjerenom puku) proslavio je naš brat fra Rafael Ivankić. Svoju nadahnutu propovijed fra Rafaelu, okupljenim svećenicima i vjernome puku na ovom događaju uputio je umirovljeni pomoćni banjolučki biskup mons. fra Marko Semren koju donosimo u cijelosti:
U godini smo svetoga Franje Asiškog, kao i u velikom slavlju osamstotih obljetnica Franjevačkog reda. Značajne su to obljetnice za Franjevački red zbog ideja i nadahnuća koje kroz tolika stoljeća, na različite načine i uz različite prilagodbe, inspiriraju uvijek nove generacije redovnika, redovnica i vjernika u Katoličkoj Crkvi. Značajni su to datumi i za cijelu Crkvu.
Ovo je prigoda da si posvijestimo da je Franjin pokret u Crkvi, kao i Franjevački red koji je iz njega proistekao, dar milosti Božje, a ne ljudsko djelo. To je plod Franjine posvemašnje otvorenosti Evanđelju, njegova iskrena traženja Boga i spremnosti da Evanđelje potpuno ostvari u svom životu, sve do posvemašnje sličnosti Kristu, koja se vidljivo očitovala u Isusovim ranama na njegovu tijelu te u nasljedovanju Krista u muci, smrti i uskrsnuću. U svjetlu ovih obljetnica, danas radosno slavimo i dijamantnu misu – 60 godina misništva našega fra Rafaela Ivankića.
Dragi slavljeniče, fra Rafaele, draga rodbino i prijatelji našeg slavljenika, dragi župljani, braćo i sestre! Danas svečano slavimo 60. obljetnicu svećeništva našeg fra Rafaela. On nas danas poziva na nasljedovanje Isusa Krista i potiče, misleći i na sebe: „Sjećajte se svega puta kojim vas Gospodin, Bog vaš, vodio!” (Pnz 8,2) te nas poziva da reknemo: „Hvala Kristu na svemu što je bilo, i Da na svemu što će biti.”
Uskrsni Isus je svakom čovjeku otvorio put za susret s Bogom, kako bi čovjek uspostavio odnos s Bogom i tako našao samoga sebe. Gospodin je apostolima dobro utuvio u glavu da nikada ne zaborave istine: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas: da idete i rod donosite i rod vaš da ostane” (Iv 15,16), kako bi se proslavio Bog od kojega dolazi svaki dobar dar. Isusova je to inicijativa, Isus dar. I onda i sada.
Kad čovjek otkrije, kao što je to otkrio i naš slavljenik, da je Isus put – Život u njegov život ulazi radost: radost evanđelja ispunja njegovo srce i njegov cijeli život. A tu mu radost nitko ne može oduzeti. Radost da smo Kristovi učenici pretvara se u svjedočenje Kristove poruke i Kristove ljubavi. Kad smo puni Kristova duha, nitko i ništa nam neće moći nauditi. Stoga s našim slavljenikom pričajmo o Bogu, vodiljom njegova života, sa sličice za uspomenu na njegovu Mladu i Zlatnu misu: „Dakle: Bdijte, jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin!” (Mt 24,42).
Ovaj je Dan ispunjen čestitkama i osjećajem zahvalnosti našem jubilarcu i svima koji su došli uveličati današnje slavlje. Čestitka na svome početku ima ljubav, iskrenu i nepatvorenu u Uskrslomu Kristu kako je sv. Pavao ističe: „Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro!” I nastavlja nižući sve ono što na današnji dan izražavamo, nutarnje stavove Kristovih učenika i smjerokaz za ostvarivanje života, a to je: služenje Bogu, osjetljivost za bližnje, radost u nadi, strpljenje u nevolji, postojanost u molitvi, zajedništvo, samozatajnost, poniznost… (Rim 12,9-16a).
Dragi slavljeniče, što kazati za 60. obljetnicu tvoga svećeništva, svjestan da ovaj jubilej sadrži poruku koja je toliko duboka i bogata da je ja ne mogu ukratko izložiti. Svjestan sam da se bogatstvo života ne može potpuno izreći i opisati, jer imamo izravan pristup samo vidljivoj strani ljudskoga života, a područje nevidljivog je veće i šire. Zato nam ljudska osoba uvijek ostaje velika tajna. A u tvom 60. godišnjem svećeničkom životu uvijek je bila prisutna misao vodilja koju si kao mladomisnik napisao na sličicama: „Dakle: Bdijte, jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin!” (Mt 24,42).
Dragi slavljeniče, zahvalni smo Bogu što postojiš, što te je Bog stvorio i nama darovao. Bog iz svoje slobode daje svoje darove. Ti si iz svoje slobode odgovorio na Božje darove. Darovi se umnažaju davanjem. Ti si dobivene darove umnažao tako što si ih davao drugima. Ljudski je život dar i on može uspjeti samo u ljubavi, to jest u nesebičnom darivanju. Dragi slavljeniče, svjestan si da su darovi izvor obveze, odgovornosti. Samo darovi obvezuju.
Podsjećam da Crkva nalaže svećenicima da Krista, najvišeg i vječnog svećenika i Pastira naših duša vjerno nasljeduju. Svećenik je Božji čovjek, Božje stvorenje koje potpuno pripada Bogu. Pripadnost Bogu traži cijelog čovjeka. Vjera nam kaže da je Bog počelo i izvor svakoga čovjeka. U Bibliji je upotrijebljena sintagma čovjek Božji za Mojsija, Samuela, Iliju itd. koja izražava prvenstveno sposobnosti da čine čudesna djela i da posjeduju duha Božjega. Čovjek Božji redovito posjeduje karizmu Duha koja se očituje u iskazivanju neobične moći kojom čovjek Božji čini čudesa na prirodi, na ljudima i na povijesnim događajima. Čovjek Božji dobiva od Boga riječ i tom se riječju obraća onima kojima je poslan.
U NZ Pavao naziva svoga suradnika Timoteja: „A ti, čovječe Božji, teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji život vječni na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima” (1 Tim 6,11-12). Bog stoji u temelju svećeništva. Svećenik je svećenik jer ga Bog želi kao svećenika. On je čovjek Božji, jer pripada Bogu. Ta pripadnost Bogu ne može se uspoređivati ni s jednom drugom pripadnošću: ni s pripadnošću sebi ni s pripadnošću bilo kome drugom.
Svećenik je čovjek među ljudima. On je čovjek Božje riječi: „Idite i učinite sve narode učenicima mojim” (Mt 28,19); „Mi vršimo poslaničku službu u ime Krista – kao da Bog opominje po nama” (2 Kor 5,20); svećenik je čovjek opraštanja: „Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im” (Iv 20,23); svećenik je prijatelj Kristov „Vi ste moji prijatelji… Više vas ne nazivam slugama” (Iv 15,14-15); svećenik je čovjek euharistije: „Ovo činite na moju uspomenu” (Lk 22,19); svećenik je prorok Božji, a proroci su uz apostole temelj Crkve (Ef 2,20).
Bog po prorocima zahvaća u život svojega naroda i usmjerava ga. Proročki je govor temeljni oblik iskustva Duha Svetoga, sažetak i prauzor svega karizmatskog doživljavanja. U Novom zavjetu svećenik je „čovjek izabran između ljudi”, koji je „postavljen na korist ljudima u njihovu odnosu s Bogom, da prinosi i darove i žrtve za grijehe, (i to) kao onaj koji može biti blag prema onima koji iz neznanja griješe, budući da i sam nosi na sebi slabosti. I zbog tih istih slabosti mora prinositi žrtve za grijehe i za narod i za samoga sebe” (Heb 5,1-3).
Za Franza Kamphausa idealni svećenik sam proživljava ono što čini i naviješta. Evanđelje je rođeno od neizmjernog žara i povjereno je «oduševljenima» radi Kraljevstva Božjega. Bilo koju ulogu vršili u Crkvi, nužno je da pokazujemo pravu oduševljenost za Boga i za ljude „koje on ljubi”. Ako Bog ne užari srce svećeniku, ako Bog nije sve za svećenika, svećenik ne kaže ništa o njemu, iako mu je uvijek u ustima. Slavljeniče prenesi oduševljenje na vjernike i na subraću!
Papa Franjo govoreći o svećeniku naglasio je da je Duh Sveti kreator povijesti Crkve i da bez njega ne bi bili mogući ni dobar život svećenika ni njihova obnova. Dakle, Papa svećenika, njegov život i služenje stavlja u trostruku vezanost za: Krista, Crkvu i Kraljevstvo Božje.
Današnja nam čitanja postavljaju neka bitna pitanja koja se odnose i na svećenika i na vjernika.
Odmor je važan kao jelo i piće – da ne umremo od gladi. Tišina je jednako važna kao spavanje i disanje da ostanemo na životu. Slavljenje je jednako važno kao svagdanji rad – da napredujemo (J. Drinbeck). Pravi je odmor u iskrenoj prijateljskoj riječi, u snazi oproštenja, u radosti pomirenja. Sve su to odmori koje nam Isus može pribaviti darujući nam najprije sigurnost Božje ljubavi i svoje nazočnosti, a potom osposobljujući nas za praštanje i ljubav prema našim najbližima.
U današnjem odlomku evanđelja Krist nam nudi okrepu: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“. Ali On naglašava: “Uzmite jaram moj na sebe…“ Lijep način za liječenje umora… Umjesto da nam olakša teret, Gospodin nam daruje svoj jaram. Iako je sladak, ipak se radi o jarmu. Na dalekom putu kojim idemo ne ostavlja nas bez kruha. “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba“ (Iv 6,51) jamči Isus. Dakle, on je kruh. Ne zaboravimo također da je on i put: “Ja sam put“ (Iv 14,6). Dakle, jedući Njega, mi se hranimo na našem putu. Put postaje naša hrana. Put postaje lijek našeg umora.
“Ustani i jedi jer je pred tobom dalek put“! Ovo je Bog koji te ne pušta da spavaš, koji ti ne dopušta obmanjivanje u miru tvoga umora… Idi, jer će biti duži i odgovorniji put koji namjeravaš prijeći i imat ćeš više vremena na raspolaganju za ostavljanje umora iza sebe. Isus primjećuje ljude u njihovoj klonulosti i gladi pa im pruža svoju riječ, hranu duše i vidi kad je drugima potreban odmor jer je On tu za sve nas.
Zamolimo BDM, koja je kao nitko drugi bila obogaćena Božjim darovima i kao nikad ih je znala oploditi da nam pomogne u slijeđenju njezina primjera.
U svom dosadašnjem životu i radu naš je slavljenik nalazio snagu u današnjim misnim čitanjima i u svom svećeničkom geslu iz kojih proizlazi poruka: „Kako bih se mogao umoriti, kad naviještam – nosim Krista koji ispunja, nosi mene“. Dragi slavljeniče, živio i neka te Duh Božji vodi i dalje u tvome svećeničkom životu u služenju Crkvi na hvalu Bogu i dobro čovjeka.
Amen.
