Gledam Te na oltaru.
U maloj, bijeloj hostiji smjestio si čitavo svoje biće.
Lomiš svoje tijelo za nas i predaješ se iznova i iznova, svaki dan, u misama po cijelom svijetu.
Jesi li umoran?
Dok Te primam u svoja nečista prsa, bole li Te moji grijesi, moje nepotpuno razumijevanje Tvoje žrtve, Tvoje ljubavi koja je neograničena, u ovom, tako ograničenom svijetu?
Gledam Te na oltaru.
U maloj, bijeloj hostiji ocrtava se Tvoj lik.
Najljepši je od svih, okus te male hostije.
Ona Te donosi k meni, ona me hrani hranom koja nije od ovoga svijeta.
Ona mi daje okus neba, okus Tvoje žrtve.
Ona mi na duši ostavlja neizbrisiv, dubok trag.
U toj maloj, bijeloj hostiji smjestio se život i povezalo se nebo sa zemljom.
U toj maloj, bijeloj hostiji smjestio si se Ti.
