Dan Gospodnji je uzorna i snažno poticajna prigoda za slavljenje Evanđelja nade. Danas je kršćanima sve teže i teže nedjelju živjeti kao dan susreta s Gospodinom. Nerijetko, ona je svedena na “kraj tjedna (weekend)”, na obično vrijeme razonode. Zato je potreban pastoralni program osmišljen na obrazovnoj, duhovnoj i društvenoj razini, koji će ljudima pomoći da žive pravi smisao nedjelje.
Stoga ponavljam poziv da se iznova oživi dublji smisao dana Gospodnjega: neka bude posvećen sudjelovanjem na Euharistiji i odmorom punim kršćanske radosti i bratstva. Neka ga se slavi kao središte svega bogoštovlja, neprekidni nagovještaj vječnog života, koji krijepi nadu i ohrabruje nas na našem putovanju. Stoga se ne treba bojati dan Gospodnji braniti od svakog nasrtaja i založiti se da ga se u organiziranju rada očuva , tako da bude dan za čovjeka, na korist čitavom društvu. Doista, bude li nedjelja lišena svojega izvornog značenja i ne bude li u njoj primjerene mogućnosti za molitvu, odmor, zajedništvo i radost, moglo bi se dogoditi da “čovjek ostane zatvoren tako uskim obzorom, koji mu više ne da da vidi ‘nebo’. Tada, makar bio svečano odjeven, on je uistinu nesposoban za svetkovanje”. A bez blagdanske dimenzije nada se ne bi imala kamo nastaniti.
Izvor: Iz Četvrtog poglavlja Postsinodalne apostolske pobudnice svetog oca Ivana Pavla II. biskupima, svećenicima i đakonima, redovnicima i redovnicama i svim vjernicima laicima o Isusu Kristu, koji živi u svojoj Crkvi, izvoru nade za Europu.
