Sigurno je smisao života skriven u tome da more neće uvijek biti mirno i da nebo neće svaki dan biti sunčano. Sigurno su sve te oluje tu kako bi te naučile da ne potoneš bez obzira na veličinu valova. Sigurno su svi ti namršteni oblaci nebeski tu kako bi im mogao prkositi sunčanim nebom svoje duše i cvjetnim livadama svoga životnoga prostranstva. I čini se kako su najljepši oni dani koji su prepuni cvijeća. Oni dani u kojima živimo samo malo sporije i tiše. I nije to nikakva filozofija niti životna mudrost. To je samo život. I kad jednom u trenutku prestaneš promatrati svijet i u svijetu tražiti smisao, tek onda ti tvoj smisao postojanja bude jasan. Pa se onda više ne brineš oko svoga “imati”, nego se potrudiš oko svoga “biti”. Ne putuješ više s puno prtljage, a još se manje bespotrebnoj patnji predaješ. Ne objašnjavaš nikome ništa jer nisi ni dužan. Dužan si samo sebi prestati razmišljati o tome što ostavljaš iza sebe i malo više pripaziti na ono što život ostavlja u tebi i nikada ne podcijeniti moć sitnica. Krupne su to stvari…

Krupne su stvari skrivene u tišini. Bože, divna li je ta tišina. Tišina srca. Kada je tišina u srcu, znači da si oprostio i otpustio. Oprostio onima kojima si trebao i sebi oslobodio pregršt mira i spokoja za nadolazeće dane. Otpustio ono što si za sobom grčevito vukao i što ti nije dalo prostora da se opustiš u svojoj mirnoj luci. U tišini Tvoga srca nema više prostora za ogorčenost, zavist i ljubomoru. U tišini Tvoga srca nema više prostora za oholost, ljutnju i slično. U tišini srca Bog ti govori da ljubav sve pokreće.

Zadnjih mjeseci i sama intenzivno živim taj spokoj u sebi dok osjećam moje maleno čedo u svojoj utrobi. U pokretima djeteta koje pod svojim srcem nosim, osjećam djelovanje te ljubavi i osjećam zahvalnost koja donosi smirenost pred onim što dolazi. A ljubav dolazi. I znam da ništa nije prepušteno slučaju. I znam da svi događaji dobivaju smisao. Odatle izvire mir koji na novi život upućuje. Eline Landon u svojoj knjizi Devet mjeseci s Bogom (duhovna priprava za rođenje djeteta) savjetuje: „Tragajmo za tišinom, onim što potiče našu nutrinu i uskladimo svoju svakodnevnicu s tim. Tada molitva neće biti samo jedna opcija: ona će postati ključna u našoj pripravi za dolazak djeteta. Razmotrimo i likove pastira. Oni su prvi koji doznaju… i jadni su skamenjeni od straha. Obuzima ih veliki strah. Nismo li i mi pune strahova? Ponekad nas muče tolika pitanja i brige: jesmo li spremne za dolazak djeteta? Hoćemo li znati brinuti se o njemu? Jesmo li nešto zaboravile? Ne bojte se!, vele im anđeli. Anđeli daju hvalu Bogu i ponavljaju da Bog daje na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim. Dopustimo Bogu da nas voli, da bdije nad nama, da voli naše dijete i bdije nad njim. I neka se nebo, zajedno s nama, raduje!“

Dragi čitatelju, ne živimo li uistinu danas prebrzo i u toj brzini preletimo preko života, a da ga uopće ne doživimo? Previše se ružnih događaja oko nas zbiva koji govore protiv života i životne radosti. Nažalost! Onoga trenutka kada je čovjek odlučio oduzeti život drugom čovjeku, tada je odlučio preuzeti ulogu lažnoga boga koji vlada ovim ništavnim zemaljskim tlom. Čovjek od čovjekova života svaki put pomalo uzima onda kada ga blati, kada mu nogu podmetne i ne da mu da raste u svome biti i živjeti.

Jedna izreka kaže: „Kada čovjek šuti, tada Bog govori; kada čovjek govori, tada Bog šuti.“ A čini se kako je danas svijet više no ikada prepun raznih priča iz kojih se ništa ne čuje jer je „puno govoriti“ nekako postalo tako moderno. S puno riječi ljudi nastoje pobjeći od istine i stvarnosti, od samih sebe. A ne bi trebalo da je tako jer je istina i najljepša prostranstva stvarnosti skrivena u našem svakodnevnom življenju. Življenju u tišini i osjćanju malenih pokreta koji tiho struje mojim trbuhom i jasno ukazuju kako je život dar. I ako ikada, makar samo na tren, pomislimo odustati od života, podsjetimo se zašto vodimo trenutne borbe i što će nam sve naš križ donijeti. U jednoj molitvi molimo: „Bože, ako te počnem moliti da taj križ makneš od mene, molim te, daj mi tada samo snažnija ramena i bolji pogled na život, jer ipak ti znaš bolje od mene. A ako ikada odlutam od tebe, odmah me zovi natrag, jer bez tebe sam ništa“ (@motusdei).

Bolji pogled? Ponekad je dovoljno samo malo pročistiti svoju dušu i nekom sitnom radošću osvježiti svoje srce kako bismo dobili čistije naočale i bolje vidjeli, shvatili i prihvatili kako se zapravo sve odvija u našim mislima. Ono što mislimo, to i živimo. Stoga mislim da bismo tek malo više važnosti trebali pridavati radostima kojih je napretek oko nas. Zahvaliti na ljudima koji nas okružuju i kojima je bitno da smo dobro, da smo zdravi i da smo sretni. „Hvala ti na mojim najmilijima. Ti dobro znaš tko su oni. Ja također želim da su uvijek sretni i sigurni, ali nisam sposoban za svakoga od njih se brinuti. Zato te molim, čuvaj ih kroz moje molitve i ne dopusti da ih ikakvo zlo povrijedi ovoga dana“ (@motusdei).

I tako povjeriti Bogu svoje najdraže je nešto najsigurnije, ali i najljepše što za njih možemo učiniti. Potom je za dušu i srce tako lijepo i utješno kada sa svojim najdražima provedemo vrijeme posvećeno sitnim radostima, a ne dosadnom žalovanju i analiziranju koliko je život težak. A nije težak ukoliko se potrudimo u svome životu graditi dom, a ne samo kuću sazdanu od zidova. Stjepan Lice u svojoj knjizi Prostranije ogledalo kaže: „Ljudi utroše i sav život da bi si izgradili kuću. Da bi je učinili prostranijom, ugodnijom za stanovanje. Imati kuću ili stan potreba je svakog čovjeka. Jer nema li gdje prebivati, čovjek će biti životno ugrožen.“ A onda nastavlja: „Ali imati kuću, odnosno stan, nije dovoljno. Kuća i stan tek su prostori u koje se smješta ono važnije, ono presudno – dom. Kuća i stan ispunjavaju svoju svrhu u punini samo ako se u njemu svi ukućani osjećaju udomljeni.“

Stoga gradimo i nikada ne prestajmo izgrađivati svoje obitelji jer je obitelj koja se drži na okupu tvrđava koju je teško srušiti. Slavimo i radujmo se novom životu, novom rađanju. Radujmo se ljubavi i živimo u ljubavi. U konačnici, samo Ljubav može srećom blagosloviti naše postojanje.

Autorica: Nikolina Kajić