Još samo plavi džemper pa mogu zatvoriti kofer. To sam jedva učinila jer je bio prepun zimske sportske garderobe.
Sa školom smo išli na skijanje. Imala sam tada petnaest godina i pohađala prvi razred srednje škole. Bila sam odlična učenica i roditeljima veliki ponos. Jako me je razveselilo kada su me roditelji upitali želim li preko zimskih praznika ići u Sloveniju. «Naravno», odgovorila sam gotovo spremno. Nekoliko mojih kolegica iz razreda se također prijavilo, tako da sam imala i društvo. Veselila sam se putu, svojevrsnoj odvojenosti od kuće, a najviše slobodi koju mi je ona pružala. Prvo polugodište sam uspješno završila i već sutradan smo putovali. Noć pred put nisam ni oka sklopila. Cijelu noć sam se prevrtala, čekajući da sat zazvoni. Mama se ustala prije mene i napravila mi doručak. To nije uvijek činila jer me smatrala dovoljno odraslom i samostalnom da si to sama napravim.
Nakon što sam se ustala, odjurila sam u kupaonicu i skoro pala preko svoga kofera. Kupaonica je bila zauzeta. Kroz vrata je dopiralo zujanje tatinog brijaćeg aparata tako da sam još slijedećih desetak minuta mogla zaboraviti na tuširanje. Otišla sam do mame i zamolila je da kaže tati da požuri. « Strpi se», rekla je tiho. Možda ne bi bilo loše da sada doručkuješ. Toliko će i tati trebati da završi. Sjela sam za stol i pogledala kroz prozor. Kuhinja u kojoj sam se nalazila bila je okrenuta k istoku. S obzirom da je bila zima, Sunce se još stidljivo i pospano, probijalo iz svoga kreveta. Nakon nekoliko minuta, purpurno-crvena boja razlila se po nebu. «Bože, pomislih, kako je lijepo ovo naše Sunce! Ispred zgrade rasla je breza. Preko ljeta nas je njezin hlad štitio od vrućine. Pticama je pružala stambeni prostor. Po zimi lišća nije bilo tako da bi se svaki njezin stanovnik vidio kroz grane. U taj čas je na stablo sletjela mala grlica. Od hladnoće se sva nakostriješila. Ne znam o čemu je razmišljala, ali zasigurno znam da joj je bilo jako hladno. Rado bih otvorila prozor i pustila je k sebi. Uzela sam šalicu s kakaoom i prinijela je ustima. Bio je gotovo hladan dok sam se sjetila da bih ipak trebala početi jesti. Mama je ušla u kuhinju i sjela za stol. Sebi je skuhala crnu kavu, a tati napravila doručak. Nervozno je počešala čelo i s poda podigla krpu koja joj je prije nekoliko trenutaka pala na pod. « Jesi li sve spremila ?» upita me. «Naravno», odgovorila sam. Nisam očekivala njezino pitanje pa sam odgovorila napola punih usta i zagrcnula sam se. «Pazi, polako», doda mama i malo jače me potapša po ramenu. «Hranu sam ti stavila u ovu bijelu torbu. Imaš sendviče, sokove, voće.. »Jesi li stavila čokoladu? – prekinuh je u njezinom iscrpnom izlaganju. »Jesam i to nekoliko» – odgovori ona i ubrzo ode do sobe jer je tata viknuo da mu priredi košulju i kravatu.
To mi je bio znak da mogu na tuširanje. Uvijek sam uživala u vodi. Pustila bih najprije topli, pa hladan tuš. Čula sam da je to dobro za cirkulaciju. Oprala sam i kosu. Najmanje tridesetak minuta trajali su moji jutarnji obredi u kupaonici. Imala sam osjećaj da je zajedno sa mnom iz kupaonice izišao veliki, bijeli mirisni oblak. Možeš li se još jače namirisati, pomalo ironično upita mama? Mislim da to nije dobro jer ćeš putovati autobusom. Sigurno će biti i onih kojima smetaju mirisi. – Dobro, rekoh. Žurnim korakom otišla sam do svoje sobe i obukla se. Nakon toga sam osušila kosu i počešljala je. Nisam baš bila zadovoljna svojim odrazom u ogledalu, ali kada se budem vratila sa skijanja, sigurno ću se proljepšati, a vjerojatno malo i omršaviti.
Tata me je odvezao do škole gdje je već stajao autobus kojim ćemo putovati. Dio školaraca, kao i profesora, već je pristigao i pomalo se nervozno vrpoljio, nestrpljivo očekujući polazak.
« Tamara! – viknula sam uzbuđeno kolegici. »Već sam se bojala da nećeš doći» Tko? Ja? Pa, valjda znaš da bi sve propalo bez mene!- samouvjereno je dodala i desnom rukom popravila svoju dugu plavu kosu. Već su neki dečki komentirali njezinu privlačnost, no ona se uopće nije obazirala na njih. Nekoliko dana prije polaska mi je priznala da je zaljubljena u našeg profesora tjelesnog odgoja koji također ide s nama, no ovaj put kao učitelj skijanja. Biti će vrlo zanimljivo – pomislila sam u sebi. Tata je još neko vrijeme stajao s nama, a onda je pogledavši na sat rekao da mora ići. Poljubio me i poželio sretan put. «Javi se kada stigneš». Dobro- odgovorih i mahnuh mu na pozdrav. Ubrzo nakon toga stigao je glavni lik života moje Tamare, profesor Blaž. Visok, crnokos i sportski građen, uvijek je bio meta ženskih srdaca. Sve su one još uvijek imale sreću jer je bio neoženjen. Uz moju Tamaru, klubu ljubiteljica našeg fatalnog profesora pridružile su se i neke profesorice. U to s leđa začuh pitanje: Jeste li se naspavale? Po tom osjetih Tamarin lakat u porebrici. Glas je bio profesorov. Tamara se toliko izmijenila u licu da su i u Japanu mogli primijetiti da je zaljubljena. Oči su joj sjale ne kao Sunce, nego kao dva sunčeva sustava. Nešto neopisivo! Ruke su joj bile mokre, a srce joj je poput kukavice na starinskom satu, iskakalo iz prsa. «Jesmo! – nekim mutirajuće-drhtavim glasom odgovori Tamara. «Jako dobro!» Šutjela sam ne želeći bilo kakvom upadicom pokvariti taj uzbudljivi susret. «Jesi li vidjela?, šapne mi «To pitanje je postavio samo nama! «Tebi, Tamara, tebi! – rekoh joj.
Da nije postojala gravitacijska sila, mislim da bi je ovaj susret lansirao u deveto nebo!
Ukrcali smo stvari i krenuli na put. Trebalo nam je nešto više od sedam sati, jer smo imali jednu malo dužu pauzu da se vozač odmori. Sjeli smo tako da nam je osoba x bila na vidiku. U retrovizoru smo mu gledali dva plava oka. Do cilja našeg puta, moja kolegica nije niti trepnula, a kamo li što jela ili pila. Pred večer smo stigli u Kranjsku Goru i odmah se smjestili po sobama. Bili smo smješteni u lijepom hotelu u sklopu kojega je bio bazen i sauna. Soba nam je bila na drugom katu, preko puta profesora Blaža. Na svaki zvuk iz hodnika, Tamara bi otvarala naša vrata misleći da profesor izlazi iz svoje sobe. «Čuj, moraš se smiriti. Nastaviš li ovako, izludit ćeš i sebe i mene i njega! Legla je na krevet i pokrila lice rukama. Teško mi je. Volim ga!
«Voli ga, nitko ti to ne brani. Ah taj pubertet! – pomislih i požurih pod tuš. U sedam sati smo imali večeru. Tko je htio jesti jeo je, a kome je srce lupalo zbog emocija, taj nije jeo. Tamara nije ni okusila večeru. Na sreću, nakon restorana otišle smo spavati. Sutradan smo nakon doručka otišle na skijalište. Morale smo ići autobusom jer su tereni bili izvan Kranjske Gore.
Treba li pogađati ime našeg učitelja skijanja? Naravno da ne.
U početku smo padali, dizali se, ali na sreću nitko ništa nije slomio. Nisam bila sigurna da li Tamara uopće zna gdje se nalazi? Nakon četiri dana, bila je najbolja skijašica u grupi. Silno se je trudila kako bi bila stalno iza profesora. On ju je često gledao ispod oka i na taj način još više potpaljivao vatru. Zadnji dan našeg boravka imali smo ples. (Zaboravila sam reći da je Blaž imao dvadeset pet godina). Ni on niti Tamara nisu plesali. Cijelu večer su razgovarali.
Kolegica je u sobu došla uplakana. Ja sam već ležala u krevetu. »Rekao mi je da sam mu draga i simpatična i da je to sve». Jecala je od bola. Meni se srce kidalo. Tiho sam joj šapnula da bude strpljiva. Sutradan smo se vratili kući. Roditelji su me čekali. Svakome sam donijela po neku sitnicu. Tamara je bez riječi ušla u auto svoga ujaka koji ju je odvezao kući.
Godine su prolazile. Blaž se nije ženio. Nakon osam godina sreo je Tamaru u trgovini. Ljubav je ponovo bljesnula. Nedugo zatim su se i vjenčali. Žive u divnom braku s četvero djece.
Sretna sam jer znam koliko ga je oduvijek voljela. Čekanje i strpljenje se ipak isplate!
Nepoznati autor
