Mnogi ljudi na sreću nikada ne upoznaju drogu, no na nesreću velik broj je onih koji na različite načine stradaju od nje.
Obitelj Stanić bila je poput ostalih obitelji. Roditelji i dvoje djece živjeli su na prvom katu obiteljske kuće u čijem su prizemlju živjeli baka i djeda. Živjeli su u malom hrvatskom gradu uz obalu. Razlika između starijeg brata Domagoja i mlađe sestre Violete bila je dvije godine. Najljepši period života te obitelji bio je dok djeca nisu pošla u osnovnu školu. Pogotovo su najljepši bili vikendi od svibnja pa do listopada.
Mama Ankica se uvijek budila prije svih. Najprije bi obavila svoje dužnosti u kupaonici, a zatim požurila da skuha prvu jutarnju kavu. S crnom, mirisnom tekućinom izlivenom u šalicu, izlazila je na balkon s kojeg je pucao pogled na more i na otoke. Sjela je na stolicu, odložila kavu na mali stolić i zapalila cigaretu. Duboko je udahnula dim i otpila gutljaj kave. «Bože, kako nam je lijepo», mislila je radosno dok bi prolazila rukom kroz kosu.
Ankica je bila poput većine Dalmatinki; visoka i atraktivna. Nedavno je zamolila frizerku da joj na njezinu tamno smeđu kosu stavi zlatne pramenove koji su joj izuzetno pristajali. Bistre plave oči još su više isticale taman ten njezinog lica. Svojom cjelokupnom pojavom odavala je sliku zadovoljne i sretne žene. Polako je pijuckala kavu i u pauzi dok nije pušila, udisala je divan morski zrak obogaćen mirisom borovine i soli. Na balkonu je ovako provodila više od pola sata svakoga jutra. To je bilo samo njezino vrijeme, vrijeme u kojem je skupljala snagu za novi dan. Nakon što je zvono na mjesnoj crkvi otkucalo šest puta, polako je uzela šalicu sa stola i odnijela je u kuhinju. Otišla je do spavaće sobe i poljupcem probudila supruga Zvonimira.
«Hajde, ljubavi. Šest sati je prošlo.»
Izgovorivši te riječi tihim i nježnim glasom, izišla bi iz sobe. Čim je otvorio oči, Zvonimir je upalio radio. Ostao je tako još nekoliko minuta ležati dok ne bi postao potpuno svjestan da je svanuo novi radni dan i da ubrzo mora promijeniti horizontalni položaj tijela u vertikalni.
Za to vrijeme, Ankica je već pripremila doručak i postavila stol. Miris toplog mlijeka i vruće čokolade, polako se počeo širiti stanom.
I ona i suprug su jako vodili računa o svom zdravlju. Njoj je najveći porok bila cigareta zbog koje joj je Zvonko uvijek prigovarao. Između ostaloga, jedan od razloga prigovora bio je i taj što je on bio liječnik – pulmolog, tj. specijalista za plućne bolesti. Svakodnevno je gledao stravične rentgenske snimke svojih pacijenata. Nekoliko puta je držao i predavanja o pušenju. Nažalost ni jedna njegova riječ po pitanju duhana nije kod njegove supruge pala na plodno tlo. Jedino što je uspio izboriti kod nje bilo je nepušenje u kući. Uvijek je to činila na balkonu. Najteže joj je bilo zimi kada zapuše bura. Taj neugodan i hladan vjetar nosio je sve pred sobom. Ona je uporno stajala na balkonu, jednom rukom je držala cigaretu, dok ju je drugom rukom štitila od vjetra. Cigaretu je štitila od vjetra, a sebe je zaboravljala! U tim trenutcima bila je predmet izrugivanja svojih ukućana.
Vrata od spavaće sobe su se tiho otvorila. Zvonko je jako pazio da ne probudi djecu u susjednoj sobi. Odlazio je najprije u kupaonicu, nakon čega bi obučen sjedao za stol u kuhinji.
Za stolom je već sjedila Ankica i s osmjehom dočekivala svog dragog. Iako su već bili preko deset godina u braku, još uvijek su se jako voljeli. Ankica se ustajala od stola i otvarala balkonska vrata kako bi oboje mogli uživati u pogledu na more za kojeg su tisuće ljudi po hotelima izdvajali pravo bogatstvo.
Ankica je bila veterinar i radila je u splitskom zoološkom vrtu na Marijanu.
Oko pola sedam je dolazila gospođa Slavica koja im je kuhala i čuvala djecu.
Nakon doručka, suđe je bilo Slavičina briga. Ona im je donosila prve novine koje je Zvonko odmah na brzinu prelistao. Zajedno su odlazili na posao. Ankica nije nikada polagala vozački ispit iako je u posljednje vrijeme shvatila da bi joj to često puta dobro došlo.
Suprug je najprije odvezao na posao nju, a po tom sebe.
On je imao vrlo zahtjevno i odgovorno radno mjesto. Uz to je imao i raznorazna druga iskušenja od strane medicinskih sestara koje su se za njega lijepile kao pčele za med. Tim više jer je bio nezainteresiran za takve stvari.
U Splitu je slovio kao vrstan pulmolog. Često su ga konzultirali ostali kolege stručnjaci iz Zagreba i Rijeke.
Kako je vrijeme odmicalo i djeca sve više rasla, gomilali su se i problemi. Najprije je njihovom sinu Domagoju u školi bilo vrlo teško jer je bio previše povučen. Samim tim i nesiguran u sebe. Roditelji su nažalost propustili jednu važnu stvar, propustili su tijekom najranijeg djetinjstva njihove djece biti više uz njih i ulijevati im više sigurnosti.
Droga je u njihovu kuću ušla tiho i neprimjetno. Kada je Domagoj bio u petom razredu osnovne škole, počeo je pušiti cigarete. U početku je odbijao, ali je shvatio da će biti bijela vrana i da će ostati po strani pa je, ne želeći takav ishod, učinio prvu veliku grešku. U šestom razredu su subotom i nedjeljom uz cigarete uzimali i alkohol. Polako im je to prešlo u naviku tako je efekt alkohola vrlo brzo oslabio. Morali su prijeći na nešto jače. Tako su započeli avanturu s marihuanom. Domagoj je preko noći postao pun samopouzdanja. Roditelji su posumnjali da nešto ipak nije u redu, ali još uvijek nisu reagirali. To je bila njihova kardinalna greška. Da su tada razgovarali s njim, vjerojatno im se dijete ne bi nikada susrelo s heroinom.
U to vrijeme u školi su kružile priče o bijelom prahu i o tome kako su na cijeloj školi najhrabrija samo dva dječaka iz sedmog razreda. U očima ostalih učenika oni su bili najviše cool i o njima su svi s divljenjem razgovarali.
Desetak dana od pojave tih novosti, Domagoj je počeo razmišljati kako bi za njega bilo odlično da i on prijeđe na heroin. Postao bi faca, postao bi tema razgovora i divljenja ostalih.
Slijedeći tjedan, u ponedjeljak prije škole nazvao je Maria, prijatelja iz razreda. S Mariom i nekolicinom drugih je pušio marihuanu. Zamolio ga je da mu nabavi heroin jer želi osjetiti njegovo čarobno djelovanje. U prvi tren, Mario je ostao bez teksta, ali mu se nije suprotstavio. Rekao je da će nabaviti jednu dozu poslije škole. Domagoj je bio presretan. Cijelo vrijeme nastave bio je odsutan te je toga dana u školi zaradio dvije negativne ocjene. Nije se uzbuđivao. U njegovim mislima je bila jedna želja – heroin.
Školsko zvono je označilo kraj šestog sata. Na vratima učionice stajao je Mario i čekao prijatelja. Kada mu se Domagoj približio, Mario mu je šapnuo »Imam ga», potapšao ga po ramenu i zajedno s njim izišao iz škole. Brzim korakom su otišli do obližnjeg parka i sjeli na klupu. S obzirom da se bližilo pola osam, a da je bio tek ožujak, mrak se već odavno spustio nad gradićem. Mario je iz džepa izvadio vrećicu bijelog praha rekavši da ju je dobio na poklon. Obično su dileri prvih nekoliko puta davali drogu besplatno dok žrtva ne postane ovisna. Dalje je sve išlo svojim tijekom.
Domagoj je bio vidno uzbuđen i drhtavom rukom je preuzeo drogu, izvadio je iz vrećice, stavio na žlicu, dodao limunovog soka i upaljačem zagrijao tekućinu. Kada se malo zagrijalo, premjestio je sadržaj sa žlice u špricu. Zasukao je visoko rukav, zavezao gumu iznad nadlaktice, pronašao venu i ubrizgao si heroin. Nakon nekoliko sekundi droga je već počela djelovati. Mario ga je uplašeno gledao. Pitao ga je li nazvao roditelje da im kaže da će doći malo kasnije. «Nisam, odgovorio je. Baš me briga.»
Na sreću sjeli su na klupu koja je bila malo izdvojena od ostalih.
Nakon toga još dva puta je dobio besplatno svoju dozu. To je bilo dovoljno da postane ovisnik.
Domagoj je ušao i u kriminalne vode. Da bi priskrbio dovoljnu količinu droge, počeo je krasti. Obijao je automobile i kioske. Nije postojao niti jedan alarm na automobilu koji bi ga zaustavio. Obično je vadio radio aparate sa CD-ima i zvučnicima. Nerijetko je krao i cijele automobile, odvozio ih, rastavljao u dijelove koje je zatim prodavao.
Od tada počinje patnja cijele obitelji. Suze zamjenjuju smijeh koji gotovo i nestaje s lica. Majka počinje svakodnevno odlaziti u crkvu. Zadnji puta je bila u crkvi za vrijeme svoga vjenčanja. Od tada više nikada nije ušla u nju. Mislila je « Što će mi crkva? Sve mi u životu ide kako treba! Odlazak na misu mi je veliko gubljenje vremena. Radije ću sjediti na balkonu svoje kuće i gledati more.» Za vrijeme svake mise lice joj se kupalo u suzama. Boljelo ju je jer njezin sin polako, ali sigurno odlazi u smrt. Godinu dana je svakodnevno odlazila u crkvu. Nakon jedne nedjeljne mise doznala je za zajednicu u kojoj se mladići molitvom i radom uspješno oslobađaju droge. U sebi je osjetila da je to pravo mjesto za njezinog sina. U crkvi se raspitala o zajednici i doznala za broj telefona. Čim ga je dobila, nazvala je komunu.
U početku se Domagoj opirao. Bježao je od kuće. Po nekoliko dana se ne bi vraćao. Onda je došao, prljav, gladan i izmožden. Roditelji su bili van sebe. Odlučili su ga izbaciti rekavši mu: »Zajednica ili ulica!» Napokon je izgovorio: «Zajednica, mama!»
Ulazak u zajednicu nije bio jednostavan. Najprije su Ankica i Zvonko zajedno sa sinom dolazili na kolokvije. Tek nakon dužeg vremena, kada je procijenjeno da je Domagoj sazrio za Cenacollo, tek tada su ga primili.
U zajednici je proveo tri godine.
Nakon više od tisuću dana, na vratima kuće obitelji Stanić oglasilo se zvono. Ankica je otvorila vrata i uzbuđeno rekla: »Sine, hvala Bogu! Stigao si!» Domagoj je ušao unutra. Bio je prelijep. Lice mu je blistalo od sreće, zdravlja i zadovoljstva. Samo je rekao: » Dragi moji. Hvala vam što ste bili strpljivi i što ste cijelo vrijeme bili uz mene. Obećavam da vas nikada više neću razočarati!» Rečeno – učinjeno!
Domagoj je nakon uspješno završene srednje škole upisao arhitekturu. Završio je studij u rekordnom roku. Danas slovi kao jedan od najboljih arhitekata Dalmacije, arhitekta kojim se najviše ponose roditelji i seka Violeta, koji i danas stoje uz njega dajući mu podršku u svakodnevnom životu!
Nepoznat autor
