Zahvalna sam Bogu jer sam imala baku i djeda. Kada izgovorim riječ baka srce mi se napuni ljubavlju i toplinom baš onakvom kakvu mi je cijeloga života poklanjala moja bakica. Iako su prošle već dvije godine od njezine smrti, njen lik i blagost još su sa mnom.
Osam dana nakon rođenja, roditelji su me krstili. Majka je imala vrlo težak porod tako da nije mogla prisustvovati tom iznimnom događaju. Umjesto nje bili su tata, baka i kuma. Toga dana osim mene su se krstile još dvije bebe. Kada je svećenik pitao kako će se beba zvati, baka je glasno rekla dva imena. Drugo je ime jednog prelijepog bijelog cvijeta prilično intenzivnog mirisa. Mama mi je obukla divnu bijelu haljinicu čija bjelina je odraz duše svake male bebe. Na krštenje nas je došlo četvero, a kući se vratilo petero. Pogađate, naravno. Peti je bio novopridošli anđeo čuvar koji je još i danas sa mnom.
Mislim da mora imati jako velika krila jer je bilo puno situacija kada me je izbavio čak i od smrtne opasnosti. No, da ne odem predaleko, vratila bih se baki.
Rođena je u jednom malom selu uz rijeku. Dva mjeseca nakon rođenja umrla joj je majka. Ubrzo nakon smrti, tata se oženio drugom ženom s kojom je imao još troje djece. S obzirom da je bila najstarija, baka im je bila poput majke. Njezina maćeha je bila vrlo društvena žena koja je izvrsno kuhala. Niti jedna proslava nije prošla bez nje i njezinih kolača. Dok nje nije bilo kod kuće, moja bakica je i kuhala, i prala i spremala. U školu je krenula sa šest godina. Imala je dobru učiteljicu koja ju je jako voljela i imala u nju veliko povjerenje. Za vrijeme odmora, dok bi se druga djeca igrala, baka je odlazila u učiteljičin stan i obavljala umjesto nje kućanske poslove. Nikada joj nije bilo teško. Sve je s ljubavlju i rado činila.
U selu je bilo i dosta Roma. Maćeha ih je jako voljela. Pomagala im je, a mnogima je bila i krsna kuma.
Iz dana u dan baka je postajala prava ljepotica. Svi su joj govorili da je ista pokojna majka.
Imala je crnu kosu do ramena, pravilne crte lica koje su na vrhu krasila dva prekrasna zelena oka s dugim crnim trepavicama. Crvene usne i bez šminke, a u ustima bijeli zubi koji su krasili svaki njezin rijedak osmijeh. Zbog teškog života, malo vremena joj je ostajalo za smijeh i šalu, za razliku od svojih vršnjakinja koje su puno lakše i ljepše živjele. Neizmjerna sreća je imati oba roditelja i dobivati svu njihovu ljubav koja je nezamjenjivi temelj svakog mladog života.
Susjedi iz ulice žalili su baku. Neki su joj savjetovali da ode u samostan jer da tako nikome neće biti na teret. Uvijek se osjećala viškom. Razmišljala je i o udaji samo da ne bude opterećenje tati i obitelji. Kada je navršila devetnaest godina, u selo je iz jednog drugog mjesta, došao moj dida. Želio se oženiti. Čuo je da tu negdje živi jedna lijepa Ana koja se želi udati. Jednog proljetnog dana, došavši u bakino selo, kod mještana se odmah raspitao za nju. Uputili su ga u susjednu ulicu. Kada je ušao u dvorište, pozvali su baku. Njoj se dida svidio i odlučila se za njega udati. Tada još među njima nije moglo biti ljubavi, ali se zato ona postupno rodila i narasla u nešto nezamislivo veliko i jako.
Selo je plakalo za lijepom i dobrom Anom. Svi su joj poželjeli sreću i dugo mahali za posuđenim kolima i konjima na kojima se ona odvezla u svoj život. Podrazumijeva se da su se prethodno vjenčali u crkvi u kojoj je moja baka uvijek pjevala.
Stigavši u didino selo, došla je u malu kućicu zemljanog poda. Imali su i dvorište. Dida je bio pletač, a baka je lijepo šila. Malo po malo, samo svojim radom, stjecali su i novac. U dvorištu je dida baki sazidao krušnu peć. Svako jutro, ona i njezina susjeda su nosile peći svaka svoj kruh. To vrijeme joj je bilo jedino u danu kada je malo razgovarala s tom dobrom ženom. Nikada nije odlazila na kave i ogovaranja. Uvijek je pomagala sirotinji. Na kraju sela, u jednoj čergi, živjela je skupina veselih Roma. Često bi dolazili lijepoj Ani koja ih je gostila kao najrođeniji rod. Kada su se baka i dida selili, svi ti Romi i ostali mještani su došli i dugo plakali govoreći:» Zbogom, dobra Ano!»
Mjesto u koje su sada došli, bilo je puno veće od prethodnog. Dani su im bili ispunjeni radom.
Zaboravila sam napomenuti da je baka već prvog dana braka bila majka trogodišnjem didinom sinu čija je mama umrla od tuberkuloze. Nikada nije dala za sebe reći maćeha jer mu je uistinu bila i više nego mama. Moga ujaka, baka je opisala kao lijepog gologuzog dječaka koji je došao k njoj bez gaćica. Baka mu je sašila prve gaćice jer se one tada nisu mogle kupiti u trgovini. Kada je navršio pet godina dobio je seku, moju mamu. Bijele kose, izgledala je poput male Šveđanke. Ubrzo je postala miljenica ulice, a kada su se preselili u veće mjesto, otišla se sama upisati u osnovnu školu. Njezini roditelji su bili jako ponosni na nju jer je u školi bila odlična i primjerna učenica. Prijateljica i prijatelja joj nikada nije nedostajalo. Najomiljenija igra bila joj je s lutkicama. Odnijela ih je u bašču i poslagala pod šljivu. Po cijela poslijepodneva, kada je bilo lijepo vrijeme, igrala se učiteljice. Ubrala si je i malu šibu tako da su je lutkice baš morale slušati. Nakon dosta godina, postala je učiteljica pravim lutkama, đacima. Obožavala je svoj posao. Ona i ujak su se odlično slagali. Kada je ujaku došlo vrijeme ženidbe, moja mama mu je pronašla djevojku. Za godinu dana ta djevojka je postala njegova žena.
Moja mama se u srednjoj školi smrtno zaljubila u jednog lijepog crnog mladića, moga tatu, za kojeg se nakon desetak godina i udala. I danas sam neizmjerno ponosna na njega. Još uvijek mi je najljepša pohvala kada mi netko kaže da ličimo.
Dvije godine braka su bile dovoljne da na svijet dođem ja, prvo od dvoje djece mojih roditelja koji su se prije moga rođenja odselili u najbliži veći grad. Kada su slavili moj treći rođendan, darovali su mi najljepši poklon, moga brata. Bila sam neizmjerno sretna i ponosna. Gledala sam dok spava, dok ga mama hrani. Bdjela sam uz njega. Bio je plavokos, sićušan, za mene najljepše biće na svijetu.
Prije njegovog rođenja krenula sam u vrtić. Koliko djece, teta, galame! Prvi puta me odveo tata. Poslije toga sam išla sama. Imala sam svoj znak na vješalici, salveti, tanjuriću – znak malog leptira. Po njemu sam se orijentirala. Odlazak u vrtić mi nije baš bio drag, ali sam nekako izgurala. Najviše sam voljela petak poslije podne jer subotom nisam morala ići u tu nevoljenu ustanovu. Subota i nedjelja bili su najljepši dani, dani kada smo nas četvero odlazili baki i didi na selo. Već na ulazu u dvorište osjećao se miris kolača i svježe ispečenog kruha. Pas je prvi najavio naš dolazak. Baka bi uvijek istrčala raširenih ruku i dugo nas grlila. Ona i dida su živjeli u lijepoj velikoj kući sa još ljepšim dvorištem. Iza dvorišta bila je bašča i šljivik. U osvajanje šljivika sam išla svako ljeto. Taj hobi sam jako voljela.
Svaki slobodni trenutak sam koristila za odlazak baki. Naravno da sam i didu jako voljela. Nakon didine smrti sam još više postala bliskija s bakom. Pisala sam joj pisma, zvala je telefonom i odlazila k njoj na selo. Nakon nekoliko godina doselila je mojim roditeljima. Spavala je u mome nekadašnjem krevetu. Svaki dan sam joj odlazila. Pričale smo. Najviše sam joj voljela staviti glavu u krilo. Svojom umornom žilavom rukom prolazila mi je kroz kosu. U tome sam baš uživala. Bila sam njezina mezimica. Mislila sam da ću umrijeti zajedno s njom. Kada je umrla, veliki dio mene, moga djetinjstva i prošlosti otišao je s njom.
Nakon njezine smrti bila sam prilično mirna. Nju mi nitko nikada neće i ne može zamijeniti. Imala sam čistu savjest jer sam joj za života iskazala svu moguću ljubav i pažnju. Često je sanjam. Uvijek je nasmijana i sretna, baš onakva kakva je bila! Kao vjernik, veselim se ponovnom susretu s njom u Nebu!
Nepoznat autor
