Najprije prosimo Boga, da nam rasvijetli um kako bismo li spoznali svoj postanak i svrhu. Pred pedeset, sto, tisuću godina bio je svijet, a nas nije bilo. Nije bilo niti mene, koji evo govorim, niti vas koji me slušate. Pa gdje smo tada bili? Tko nas je ovdje postavio? – jesmo li se možda sami stvorili? Ne, jer čega nije bilo, nije moglo stvarati. – ili smo možda slučajno došli na ovaj svijet? Ne, jer slučaj je riječ prazna; niti može slučaj proizvesti tako savršeno i trajno biće kao što je čovjek, a još manje ovako divno uzdržati red što ga opažamo u svijetu. – ili su nas možda roditelji stvorili? Ne, jer oni nam nisu mogli ovako lijepo složiti tijelo i poredati udove, a još manje dati nam besmrtnu dušu. Koliki bi roditelji rado imali djecu, pak ih nemaju! Stoga pravo reče mati Makabejska sinovima svojim: „Ne znam kako ste došli u utrobu moju; jer ja vam ne dadoh ni duh ni dušu ni život, nit vam ja umjesih uda“. (2 Mak 7,22) Tko nas je dakle stvorio? Da možemo na ovo pitanje odgovoriti, trebamo ići natrag, puno natrag, natrag prije nego što bijaše ovaj svijet. Pak tko je bio tada? Sam Bog, koji je jedino od vijeka, koji je stvorio nebo i zemlju, te je svim stvorovima početak, jer je sve iz ništa stvorio. Taj dakle morao je stvoriti i nas. Da, tako nam kaže i razum. A što nas uči vjera? Sveto pismo veli: „Bog stvori čovjeka“ (Post 1,27) Dakle Bog nas je stvorio. On nam je ovako divno sastavio tijelo, poredao udove i dao nam besmrtnu dušu. Sveto pismo veli: „Stvori Bog čovjeka… i udahne mu dušu.“ (Post 2,7) Mi slavimo velike umjetnike, ponosimo se slikom kojega glasovitog slikara, a gle nas je sam svemogući Bog na ovaj svijet postavio. Kad je tomu tako, hvalimo i mi Gospodina Boga te zavapimo s mudrim Salomonom: „Jedan je najviši svemogući Stvorac… gospodujući Bog“.
A zašto nas je Bog stvorio? Možda nas je samo tako bacio u svijet, kao što dijete baci kamen na ulicu, bez svake svrhe? Ne, jer ni jedan pametan čovjek ne radi ništa bez svrhe, a kamo li Bog koji je sama mudrost. – ili smo možda samo na svijetu, da skupljamo blago i bogatstvo ili da se dočepamo časti i dostojanstva? Ne, jer to je za mnoge nemoguće, a koji to i postignu nisu nikada pravo sretni i zadovoljni: k tomu sve je to nesigurno jer se svaki čas može izgubiti. – ili smo možda samo na svijetu da se svojom ljepotom ponosimo i gizdavo odijevamo, da samo jedemo, pijemo, počivamo i spavamo itd.? O kad bi to bila naša svrha tada bismo bili ispod živine. Ta kolike životinje da samo na prvu odgovorim, nisu ljepše od nas, ljepše nakićene nego mi; dapače mi ih gole rado gledamo i gladimo, dok mi svoje tijelo od srama moramo pokrivati i to većinom onim, što je na životinjama naraslo, kao dlakom, vunom, perjem, kožom itd. Pak nije li veliko bezumlje htjeti se tuđim gizdati, onim, što na nijemom živinčetu raste, čime su životinje pokrivene? – Ili smo možda zato na svijetu da tijelu svome ugađamo, grijehu služimo? O zato još pak najmanje, jer sve tjelesne požude nas nasititi ne mogu; dapače one nam škode i duši i tijelu, a i sam razum kaže da je to zlo, po tom zabranjeno. Tko bi se dakle usudio ma samo pomisliti da nas je Bog samo zato stvorio, da zlo radimo? Kad bi to bilo onda Bog ne bi bio svet; Bog ne bi bio Bog, a kad Boga ne bi bilo, ne bi bilo ni svijeta ni nas.
Nastavit će se…
Ulomak iz knjige DUHOVNA RAZMATRANJA, dr Martin Stiglić, Zagreb 1897.