Adventska čežnja

Još samo nekoliko sati počet će nova crkvena godina. Počet će advent. Njegov početak neće biti oglašen ni u jednom dnevnom tisku, ni na plakatima naših ulica, ni na radiju, pa čak ni zvonom s naše stare katedrale. On će početi tiho, nečujno, bez buke, bez vanjskih efekata , ali u svoj ozbiljnosti, sa svom čežnjom koju advent nosi u sebi.

Jer advent je čežnja. Boljega naziva nema za to razdoblje crkvene godine. Iako je čitava crkvena godina protkana čežnjom za Bogočovjekom, iako je čitav život kršćanina velika i neizreciva čežnja za Bogom, ipak je advent na osobit način čežnja za Božanstvom, čežnja za Utjelovljenim božanstvom. Čežnja koja je živjela među ljudima a koja i danas živi u onima koji za njim čeznu i koji ga traže.

 

Advent je velika, neizrecivo velika čežnja. Čežnja tako stara kao što je staro čovječanstvo. Čežnja adventa nosi u sebi čežnju čitavoga Staroga zavjeta. Sve vapaje čovječanstva koje je iza grijeha praroditelja upoznalo svoju slabost i bijedu. Sve krikove duša koje su se gubile u mraku poganstva, ali su kadgod ipak osjetile da postoji nešto više od zemljanih i zlatnih kumira.

Advent nosi u sebi svu spoznajnu čežnju mislilaca Staroga zavjeta. Sve uzdahe patrijarha i proroka. Sve molitve kraljeva i svećenika. Sve bolne jecaje pravednih duša. To je bila čežnja milijuna. Čežnja kroz tolike godine i tolika stoljeća.

A Gospodin se sakrio. Šutio je mramorkom kao da ne čuje tih vapaj i krikova, kao da ne vidi suza Staroga zavjeta.

Ali Gospodin će svu tu čežnju jedne zimske noći nagraditi – jer on će doći.

 

Čežnja adventa nosi u sebi ne samo čežnju tisuća duša u Starome zavjetu već i veliku, prodornu, jedinstvenu čežnju jedne duše. Da je samo ta duša postojala, Bog bi morao tu čežnju ispuniti jer je ta čežnja bila čista kao suza, duboka kao more, svaki dan veća, svaki dan snažnija.

To je bila čežnja Djevice iz Nazareta. Čitavo svoje djetinjstvo i cijelo svoje djevojaštvo ona je čeznula za Mesijom, za onim koji će pomiriti nebo i zemlju, koji će čovjeka dignuti do Očevog posinstva, koji će po utjelovljenju preliti svoje božanstvo u krhku ljudsku priliku. Da, Marija je neprestano čeznula za Bogom, za Mesijom. I onda, kad joj se anđeo javio u nazaretskoj kućici, bila je u zanosu čežnje. I onda, kad je išla k rođakinji Elizabeti, gorjela je od čežnje. A onda, kad je nosila u tijelu svome Boga-čovjeka na putu u Betlehem, njezina je čežnja došla na vrhunac.

Čežnja čitava njezina života.

Čežnja njezinih devet mjeseci nošenja božanskog Čeda.

Ta će se čežnja smiriti tek onda kad se njezin Sin prvi puta ogrije u naručju Majke.

 

Adventska čežnja nosi u sebi i čežnju čovječanstva za Bogom, koja se dizala iz tolikih duša od one Božićne noći do danas.

To je čežnja apostolskih duša, koje bi htjele da ljubav Božja ogrije sav svijet.

To je čežnja djevica, koje bi htjele da njihov Zaručnik bude Zaručnik sviju duša.

To je čežnja majki da Bog živi u srcima djece njihove.

To je čežnja svećenika, da riječ evanđelja živi u svim srcima ljudskim.

To je čežnja svih pravednika da Bog raste svaki dan u njima i u ostalima.

To je čežnja svetih duša da se što prije nađu s Onim koji je od vijeka.

Ali to je čežnja ne samo onih, koji su ga upoznali i ljubili, već i onih, koji su tragali za njim izdaleka, koji su ga tek naslućivali, koji su manjkavo, a ipak kadgod tako snažno otkrivali njegov lik u ljepoti prirode ili u tajnim glasovima u dubinama svoje duše.

To su rijeke čežnje, nepregledna mora čežnje koja su se skupljala od prve Božićne noći do danas. Samo Bog može odmjeriti njihovu dubinu i visinu.

 

Ovaj advent nosi u sebi i goruću čežnju sadašnjice za Bogom. I opet ne samo čežnju onih koji ga upoznaše, uzljubiše i kojima se u intimnosti daje kao Otac ili kao najnježniji Prijatelj već i čežnju sviju onih koji ga traže, a da ni sami ne znaju da tek on može ispuniti njihovu čežnju.

To je čežnja sviju onih koji gladne duše rone u istine znanosti, ali ipak zastanu pred jednim bezdanom koji ne znaju ispuniti, jer ga ispuniti može samo Bog.

To je čežnja sviju onih, koji su utonuli u bogatstvo i čari svijeta, ali im ipak mnogo puta neki strašan nemir kljuje srca, jer Bog nije u njima.

To je grozničavo traganje za srećom, čežnja za nečim neprevarljivim, stalnim, čvrstim, apsolutnim.

I to je čežnja za Bogom.

I oni koji traže oslon u čovjeku, pa se razočaraju, tražili su zapravo Boga.

I oni, koji traže sreću u radu, u zvanju, u dužnostima, u ostvarenju domovinskog ideala, pa najedanput osjete da im to ipak ne može sasvim ispuniti duše, da je tu još veliko prazno zjalo, i ti zapravo čeznu za Bogom.

Sve neispunjene želje, svi propali snovi, sve neizvršene kombinacije, svi lomovi srdaca, sve borbe razuma, sve to zapravo pokazuje čežnju za nečim trajnim, vječnim, beskonačnim. Sve su to borbe koje nisu upravljene kamo treba, sve su to traganja po nepravim putovima i stazama, sve je to lov za srećom koji je unaprijed osuđen na neuspjeh.

Ali ipak sve je to u najdubljim dubinama čežnja za Bogom.

Adventska čežnja titra u njihovim dušama iako one toga nisu sasvim svjesne.

Pa i današnje ratne strahote, i krv, i bolesti, i glad, i žalost, i brige, i očaj, i nemiri, i strah, i tupost, zar to nisu sve strašna stanja današnjeg čovječanstva i tolikih duša koje čeznu za Spasiteljem, Osloboditeljem, Mesijom?

Možda nisu svjesne da to jest i da to može biti samo Krist Gospodin, ali njihove čežnje nisu zato manje, već su još krvavije i još ih više razdiru jer su povezane s nekom nejasnoćom i s upitnicima.

O, koliko će se takvih čežnja vinuti k nebu ovoga adventa! S bojnih poljana, iz lokava krvi, iz razrušenih domova, iz opljačkanih ognjišta, iz satrvenih srdaca, po svim dijelovima zemlje, po svim krajevima Europe, po svim kutevima Hrvatske. Baš ovoga adventa, te će čežnje prijeći u strašne krikove, u samrtni hropac za Osloboditeljem, za Spasiteljem, za onim koji nosi svjetlo i mir.

Ako je bila ganutljiva čežnja vjekova za Kristom prije Krista, ako je bila tako čista i tako jasno usmjerena čežnja za Mesijom Djevice iz Nazareta, ako je bila tako prodorna čežnja vjekova iza Krista, kako je tek, i velika i grčevita i bolna i gladna, čežnja za srećom, za Mesijom, za Kristom ovoga adventa!

 

Ali advent je na poseban način vrijeme čežnje i za dušu koja želi služiti Kristu Kralju i njegovu kraljevstvu.

Jer sve čežnje čovječanstva njezine su čežnje. Sve boli slomljenih srdaca njezine boli. Sve suze duša njezine suze. Sav glad opljačkanih sinova čovječjih njezin glad. Ona sve to nosi u svojoj duši. Pa sve te čežnje diže na pateni svoga srca. I prikazuje ih svome Kralju. Jer ona zna tko može utišati bol, ugasiti čežnju, zasititi glad…

A onda, baš zato jer je advent vrijeme čežnje, vrijeme čekanja, to je i vrijeme molitve i pokore. Kako nas gane čežnja mlade majke koja se molitvom i žrtvama pripravlja na dolazak svoga djeteta. Kako nam se čini velika i gotovo nezemaljska. A ipak mi ne očekujemo samo dijete – sliku Prvorođenog od Oca, već samoga Prvijenca Očevog. I zato naše molitve u adventu moraju na naročiti način biti sabrane, ponizne i žarke. I zato za pokoru moramo biti uvijek budni i uvijek spremni. Uvijek budni da budemo jaki, da ne uzvratimo uvredu, da zašutimo na nepravdu, da ne precjenjujemo svoje sudove, da zašutimo pred tuđim sudom, da odabiremo ono što je teže i neugodnije, a bližnjemu prepustimo lakše. I slično. Ljubav je čežnja za Spasiteljem same će nam diktirati gdje, kako i koliko.

 

A On će doći. Doći će tako vidljivo, s tolikim bogatstvom milosti i darova, kako to samo Sin Božji može. Doći će u svakoga od nas i u mnoge po nama.

Autor: Marica Stanković

Preuzeto iz knjige Adventska Čežnja, M. Stanković