Uskrs – blagdan radosti i nade i ove ćemo godine proslaviti, ali u drugačijim okolnostima, rekli bismo onim svakodnevnim. Nećemo biti u mogućnosti ni svetoj misi nazočiti, a bližnji, rodbina i prijatelji će biti daleko od nas. Čini se kako će ovaj Uskrs biti jedan sasvim običan dan.
Međutim, možda to i nije tako loše. Pitate se zašto? Pa vrlo jednostavno – možda nam je ovim poslana poruka kojom se trebamo prisjetiti da Uskrs trebamo živjeti svaki dan, a ne ga tek jednom godišnje doživjeti. Nije li napokon došlo vrijeme da priznamo svoju ništavnost i prihvatimo da se ne možemo osloniti na vlastite snage jer one će nam pokazati samo to da smo nemoćni i slabi i ništa više. A možda je došlo i to vrijeme u kojemu trebamo postati svjesni da je veličina u Božjim očima ništa dok je malenost ono što On od nas i očekuje. Sveta Terezija od Djeteta Isusa u svome duhovnome dnevniku je zapisala: „Da budemo Njegovi, treba biti malen, malen kao kapljica rose! Oh, kako je malo duša koje teže za tim da ostanu tako malene” (P 141).
Potom je nastavila: „On je sretan što osjećaš svoju slabost. On to u tvoju dušu utiskuje osjećaje nepovjerenja u samu sebe. Zahvali Isusu. On te obasiplje izabranim milostima. Ako uvijek ostaneš vjerna da ga razveseljuješ u malim stvarima, On će se osjećati dužan pomagati ti u velikim…” Ne događa li se upravo nama to danas? Osjetili smo se slabima pred koronavirusom – neprijateljem kojega čak i ne vidimo. Osjećamo nemoć i malaksalost i shvaćamo koliko smo maleni pred još manjim, ali razarajućim neprijateljem. I dok se mnogi obraćaju Bogu i priznaju tu istu nemoć, drugi mu pripisuju krivnju zbog svega što nas je zadesilo. No, Bog nas uistinu blagoslivlja mnogim milostima i ne može nam željeti ništa osim onoga dobroga što ljubav se zove jer mi i jesmo njegova ljubljena djeca.
Boga privlači i raduje naša poniznost, ona poniznost koju je imala i njegovala Blažena Djevica Marija. „Marijina poniznost je privukla nebeskoga Kralja. Poniznost tvoga života čini da se On spusti do tebe”(PJ 1), veli ponovno Sveta Terezija od Djeteta Isusa. Ovoga Uskrsa učimo se poniznosti u malenosti. Učimo to od Marije koja je bila od Boga izabrana, blagoslovljena među ženama. Učimo to od Isusa koji je jedini bez grijeha, a koji je postao čovjek koji je naše grijehe na križ pribio i zauvijek nas otkupio. Sjetimo se kako se djeca uvijek raduju malim stvarima, igračkama s kojim se mogu igrati, bacati ih, ostavljati po strani, razbiti, poljubiti, ostaviti pa ih sutra ponovno uzeti… Toj sasvim običnoj igrački se ona raduju više, nego stvarima koje su daleko vrednije i koje se ne usude čak ni dodirnuti.
Nastavit ću dalje citirajući sv. Tereziju: „Volim samo jednostavnost, jeza me hvata od pretjerivanja. Ja kažem potpunu istinu, neka mi ne dolaze ako je ne žele znati. Ja bez prestanka imam živo u pameti svijest o onome što jesam, a stvarno sam samo ono što dragi Bog misli o meni.” (CSG, 159)
Sveta Terezija od Djeteta Isusa je znala što Isus od nje traži, a znamo li mi? Umijemo li to prepoznati u situaciji pandemije koronavirusa? Jesmo li se ove korizme osvijestili i napokon prave vrijednosti poredali po važnosti? Ako nismo, učinimo to. Podnesimo žrtvu u radosti i praštanju zahvaljujući Bogu što nam je pružio priliku da se obratimo i da unesemo više Njega naše živote. Isus je uskrsnuo! Aleluja! Sretan Uskrs!
Nikolina Marčić
