Mjesec studeni je svake godine u znaku Svih svetih i Dušnoga dana kojima i započinjemo ovaj mjesec. Osim toga, nekako kao da svi daleko više nego inače razmišljamo o životu – o smislu postojanja, životnim situacijama i o kraju, o smrti kojoj nitko neće umaći. Što poslije smrti? – i to je vrlo često pitanje.

Kao vjernici vjerujemo u vječni život, ali on nam se u ovozemaljskom životu često čini tako misteriozno i nekako daleko. Istina, tjelesnim očima vječni život ne vidimo, ali ga zato osjećamo i njemu teži cijelo naše biće, a naša vjera nas učvršćuje, izgrađuje i na putu prema vječnome životu potiče.

Čovjekov život je svet i najveći dar koji smo od Boga mogli dobiti, pa smo stoga pozvani prema njemu se tako i odnositi – baš kao prema daru. Iako su „životne” priče već pomalo „istrošene” kada je riječ o naslovima tema, ipak nikada nisu do kraja ispričane niti će to ikada biti zato što je život ispunjen različitim sadržajima i situacijama, a sve su one tu za naše klesanje i oblikovanje, za naš put prema svetosti, prema vječnome životu za koji se već pripremamo.

Neizbježno je na tom putu osjetiti bol, štoviše, s njom se potrebno suočiti, oči u oči, licem u lice jer samo ulaskom i prolaskom kroz bol možemo se osloboditi onoga što sputava našu slobodu življenja kao djeteta Božjega. Jednostavno – bez ulaska u bol, nema izlaska iz nje, a to trebamo prvo priznati sebi pa onda prihvatiti što je ujedno i najzahtjevniji dio našega putovanja koje zovemo život.

Pitanje „zašto” pojavit će se bezbroj puta, ali odlučimo li se na njemu s Bogom surađivati i na Njega se oslanjati, onda će nas On usmjeravati prema stazama na kojima ćemo prepoznati kako odgovore, tako i razloge onoga našega „zašto”. Istovremeno, suradnja s Bogom na naše dobro znači i raditi na sebi, dopustiti Bogu da nas oblikuje i da sami budemo spremni otpustiti sve ono što šteti našem duhovnom rastu i razvoju. Tek tada ćemo moći svoj život živjeti autentično sa svim njegovim stranama – onima na kojima će se nazirati bol, ali i onima na kojima će se iščitavati želja i strast za životom.

Ne smijemo pritom zaboraviti ni osobe koje nas okružuju i kojima smo pozvani biti braća i sestre, biti uho koje će slušati njihovu dušu, pomoći im i poštivati njihov život, voljeti ga kao svoj vlastiti. Međutim, da bismo mogli voljeti druge, moramo najprije voljeti sebe i Boga u nama. Tek tada život imao smisao i svoju svrhu postojanja.

I na kraju, samim tim što je naš život otajstven i svet, dužni smo ići putem svetosti svjesni da savršeni nikada ne možemo biti, ali da savršenstvu trebamo i moramo težiti. Neka nam svetkovina Svih svetih i Dušnoga dana bude prilika za promišljanje i otkrivanje dubljega smisla našega života i neka sva naša nastojanja budu usmjerena prema vječnom životu.

Nikolina Marčić