Evanđelje: Ivan, 10, 27-30
U ono vrijeme: Reče Isus:
»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«
Nedjelja Dobrog Pastira, 11. svibnja 2025., Blagoslov polja u Čivčijama u Župi Motike.
Ugodno nedjeljno prijepodne i suncem obasjano selo Čivčije, koje je uz zaseoke Kočiće, Vuliće, Mariće i Komljenoviće ugniježđeno u pitome brežuljke na sjeverozapadnom dijelu motičke župe. Cvrkut pjevica iz starih voćnjaka i okolnih šumaraka činio je vjernicima pješacima uspon uz strmi Katanovac pa preko Meraje, veselijim i lakšim. Rascvali, mirisni bagremi i rojevi pčela na njima obećavaju dobru i medonosnu godinu. Kružna zaravan na kraju sela, opasana stablima bagrema i drugog raslinja podsjeća na kakav amfiteatar uz rimski drum prema Dunavskom limesu ili pak na staru grčku Agoru. Starosjedioci ovaj prostor nazivaju Kod križa.
Na središtu zaravni sagrađena je kapela u modernom stilu, posvećena Sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, neumornom ispovjedniku, Kapucinu. Smirujući svečev pogled sa zavjetne slike u kapeli, vraća snagu, ulijeva nadu i kao da pridošlim vjernicima prenosi Isusovu poruku današnjeg Evanđelja:
Ne bojte se dok god sam ja tu, neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke…, reklo bi se, loze vaše izumrijeti neće..
Ovogodišnji je Blagoslov polja, koji je bio 11. svibnja 2025. godine i Misno slavlje u Čivčijama predvodio fra Domagoj Šimić. Okupio se lijep broj vjernika, njih sedamdesetak. Baš kao i godinama ranije na istom mjestu ponovno su se susreli potomci starosjedilaca iz Čivčija i okolnih mjesta: Domići, Majdandžići, Džolići, Čivčići, Šalići, Grgići, Marušići, Vulići a bilo je tu još i Tomića, Blaževića, Bijelića, Brkića, Debeljaka, Mijatovića, Josipovića, Pranjića, Marića, Ljevara i Stjepančevića.
Sv. Misa se molila za blagoslov naših polja, obitelji i za sve pokojne, a pridošli su se vjernici na župnikov poziv u mislima prisjetili svojih roditelja, djedova, baka i dragih rođaka s kojima su za njihova ovozemaljskog života dolazili na ovaj Blagoslov polja. Mnogi su se mogli sjetili vremena kad je na ovom mjestu koncem 80-ih godina prošlog stoljeća mnoštvo vjernika okupljao sada pokojni fra Anto Nedić, prvi župnik motički. Bio je tih godina u Čivčijama veliki susret Motičana, Stranjančana, Dragočajaca a dolazili su ovdje i vjernici s Petrićevca te od Saračice, Rakovca, Pavlovca, Šargovca i Matoševaca. Mnoštvo razigrane djece bi poslije Sv. Mise čekalo u redu da im roditelj, baka ili djed, možda kum ili kuma kupi neku igračku, često pištaljku i sl. ili da ih počasti sladoledom kojega se prodavalo na kugle. Mladići i djevojke okupljali su se u veće i manje grupe krišom se pogledavajući i dobacujući jedini drugima mudre izjave i na brzu ruku smišljene šale. Istovremeno, u debelim hladovinama okolnih hrastova, (koji su sada posječeni) odrasli su vodili ozbiljne razgovore uz čašicu šljive ili flašu Nektar piva koje se hladilo u bačvama ispunjenim studenom bunarskom vodom.
Bilo je to vrijeme prvih trešanja kojih je u obližnjim Majdandžićima bilo u izobilju od onih najranijih pa sve do kasnih ašlama i rušteva. Poslije Sv. Mise i blagoslova išlo se na svraćanja rodbini i prijateljima čije kuće su izvirivale iz okolnih šljivika i plitkih udolina u kojima su domaćini goste zadržavali sve do večernjih sati…
Kako bi sačuvali stare običaje i sjećanja, sinovi i kćeri ovog kraja, njih nekoliko su i ove godine u Čivčije pristigli dan – dva ranije da bi uredili prostor, do i oko kapele a potom su složno i zajednički pribavili potrebne namirnice i priredili prave gozbe tako da su se poslije sv. Mise svi vjernici u ugodnim društvima i lijepom razgovoru, uz jelo i piće, još dugo zadržali uz kapelu kod Križa i na svraćanju u obližnjim kućama starosjedilaca.
Izvor: Samostan Petrićevac
