Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,

donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,

ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge

tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,

gledajuć mračenje na tvome licu čistom.

Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.

Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,

Stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.

I da li bih imao dosta snage u svom glasu,

kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim,

Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.

Pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,

nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.

I pustio da ostaneš sam u svome bolu.

Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri

mirisni, blagi kruh na stolu.

Isus čita novine,

Nikola Šop, pjesnik

U subota, 28. ožujka 2026 , uoči Cvjetnice , molili smo Put križa kroz Motike, Čivčije i

Rakovac.

I vremenski i kalendarski proljeće je već zagrizlo u 2026. godinu, kad se, po tko zna koji put,

zima vratila među pitome brežuljke sjeverozapadno od Banjaluke. Na šumsko cvijeće i

procvale voćke šljiva i krušaka, na već olistalo žbunje kraj puteva, dan ranije pao je snijeg,

onaj teški i vlažni cijelac što putnika namjernika zadržava u mjestu kao neočekivanog gosta i

priječi mu da nastavi svoj put.

Padao je snijeg i tog jutra smjenjujući se sa sitnom kišom koja je natapala odjeću

hodočasnika, koji su se po treći put okupili u zavičaju, kako bi uoči najvažnijeg kršćanskog

blagdana– Uskrsa, na zemlji predaka molili Boga u procesiji Puta križa po rubnim dijelovima

sela Motika, Čivčija i Rakovca.

Nakon sv. Mise koju je u sakralnom prostoru župne kuže u Župi Sv. Petra i Pavla u

Motikama¸ u 9,00 sati predvodio upravitelj župe fra Domagoj Šimić, hodočasnici su se

uputili prema selu Čivčije i kapelici Sv. Leopolda Mandića, moleći se uz postaje koje su za

ovu prigodu uz seoske kapelice bile raspela, kipovi te znana ali i već zaboravljena groblja –

počivališta ljudi ovog kraja.

Uokolo bjelina. Od težine snijega savinute grane bagrema i drugog raslinja otežavaju kretanje.

Snijeg je u gornjem, šumovitom dijelu sela, na nekim dijelovima napadao i do 30 cm.

Poznate staze su zametene. Potoci nabujali. Jarci ispunjeni vodom. Vlaga u zraku i slaba

vidljivost…

Ipak, atmosfera vesela a hodočasnici, njih petnaest – odlučni. Ove godine nakon molitvi uz

postaje se nisu radile pauze. Tek kratka zastajanja kako bi se iz dupkom punih ruksaka

dohvatilo štogod potrebno. Dakako, nosila se rezervna odjeća, hrana, kava i piće od kojeg

neizostavno rakija šljiva, po kojoj su ovi krajevi od davnina poznati.

Snijeg je pojačavao i nije se znalo što će biti do kraja dana pa su hodočasnici žurili kako bi

težu, šumovitu dionicu što prije prošli.

Prepričavale su se anegdote, evocirale uspomene, spominjali se ljudi koji su nekada živjeli uz

stazu kretanja a sada su ili pokojni ili su odselili i nastanjeni u nekim dalekim krajevima.

Uz doručak i kavu na tromeđi Žižaka, Josipovića s Jasena i starih Martinovića našlo se ipak

vremena za jednu brzu partiju šaha, igru koja se u Motikama rado igrala. Nakon postaje kod

Kužnog groblja, posebno izazovno je bilo prijeći nabujalu Široku rijeku. Pomoglo je davno

oboreno stablo koje je poput brvna premostilo njene obale. Slijedio je strmi uspon prema

kapelici Pohođenja B.D. Marije na Martinovića Brdu gdje je bila 6. postaja križnog puta.

Na obližnjem imanju obitelji Kasipović, domaćin je, hodočasnike dočekao s naloženom

vatrom u lijepo sagrađenoj sjenici, skuhanim čajem i velikom ponudom raznog pića. Vatru su

posebno prigrlili mlađi hodočasnici i njih četvoro se nije odvajalo od zagrijanog od cigle

sazidanog ognjišta.

Put križa je nastavljen preko Raskršća i povrh Saračice od kud su se preko Bijeda i Griča,

hodočasnici uspeli na najviše brdo u Motikama, Durbića brdo gdje je kapela Sv. Ilije Proroka,

nebeskog zaštitnika Bosne i Hercegovine.

Spustivši se padinom Krndije, hodočasnici su došli do Rakovca i tamošnjeg Gospinog kipa,

gdje je bila 8. postaja Puta križa. Iako neusporedivo prohodniji, dugotrajni uspon rubom

Rakovačkih Bara do Motičkog groblja Sv. Stjepana, već umorne hodočasnike je posebno

usporio. Na Motičkom groblju, svatko od hodočasnika ima sahranjenog nekog od uže ili šire

obitelji.

Hodočasnike su dočekali snijegom zameteni spomenici a mir i tišinu remetila je tek poneka

kreja i švraka koje su u niskom letu preletavale povrh počivališta starih Motičana.

Okupivši se pod krošnjom starog čempresa u blizini centralnog raspela, hodočasnici su

kratko popili kavu nakon čega su produžili prema crkvici na groblju Sv. Ognjene Marije i

dalje prema kipovima i kapelici u zaseocima Marići i Ljevari gdje su bile 11., 12. i 13. postaja

Puta križa.

Bilo je 18 sati kada su hodočasnici pristigli do zadnje, 14. postaje Puta križa kod Kapelice Sv.

Roka na brdo zvanom Ćelanovac gdje se molila završna molitva.

Bio je ovo Put križa stazama predaka po rubnim dijelovima sela Motike, Čivčije i Rakovac u

kojem su postaje bile kapelice, groblja, kipovi i raspela u kojem se mala zajednica vjernika

molila Bogu , ostavivši na postajama po jednu svijeću kao znak mira i svoje pobožnosti.

Cjelodnevno druženje hodočasnika ovime nije bilo završeno, jer su se poslije svi uputili do

kuće obitelji Stjepančević u Motikama, koji su za ovu prigodu organizirali i priredili večeru,

gdje je u ugodnom razgovoru, druženje nastavljeno do dugo u noć.