Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge
tvoj sveti lik nad novine nagnut.
I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.
Čime ću moći da te tješim u tom času,
Stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.
Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim,
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
Pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.
Isus čita novine,
Nikola Šop, pjesnik
U subota, 28. ožujka 2026 , uoči Cvjetnice , molili smo Put križa kroz Motike, Čivčije i
Rakovac.
I vremenski i kalendarski proljeće je već zagrizlo u 2026. godinu, kad se, po tko zna koji put,
zima vratila među pitome brežuljke sjeverozapadno od Banjaluke. Na šumsko cvijeće i
procvale voćke šljiva i krušaka, na već olistalo žbunje kraj puteva, dan ranije pao je snijeg,
onaj teški i vlažni cijelac što putnika namjernika zadržava u mjestu kao neočekivanog gosta i
priječi mu da nastavi svoj put.
Padao je snijeg i tog jutra smjenjujući se sa sitnom kišom koja je natapala odjeću
hodočasnika, koji su se po treći put okupili u zavičaju, kako bi uoči najvažnijeg kršćanskog
blagdana– Uskrsa, na zemlji predaka molili Boga u procesiji Puta križa po rubnim dijelovima
sela Motika, Čivčija i Rakovca.
Nakon sv. Mise koju je u sakralnom prostoru župne kuže u Župi Sv. Petra i Pavla u
Motikama¸ u 9,00 sati predvodio upravitelj župe fra Domagoj Šimić, hodočasnici su se
uputili prema selu Čivčije i kapelici Sv. Leopolda Mandića, moleći se uz postaje koje su za
ovu prigodu uz seoske kapelice bile raspela, kipovi te znana ali i već zaboravljena groblja –
počivališta ljudi ovog kraja.
Uokolo bjelina. Od težine snijega savinute grane bagrema i drugog raslinja otežavaju kretanje.
Snijeg je u gornjem, šumovitom dijelu sela, na nekim dijelovima napadao i do 30 cm.
Poznate staze su zametene. Potoci nabujali. Jarci ispunjeni vodom. Vlaga u zraku i slaba
vidljivost…
Ipak, atmosfera vesela a hodočasnici, njih petnaest – odlučni. Ove godine nakon molitvi uz
postaje se nisu radile pauze. Tek kratka zastajanja kako bi se iz dupkom punih ruksaka
dohvatilo štogod potrebno. Dakako, nosila se rezervna odjeća, hrana, kava i piće od kojeg
neizostavno rakija šljiva, po kojoj su ovi krajevi od davnina poznati.
Snijeg je pojačavao i nije se znalo što će biti do kraja dana pa su hodočasnici žurili kako bi
težu, šumovitu dionicu što prije prošli.
Prepričavale su se anegdote, evocirale uspomene, spominjali se ljudi koji su nekada živjeli uz
stazu kretanja a sada su ili pokojni ili su odselili i nastanjeni u nekim dalekim krajevima.
Uz doručak i kavu na tromeđi Žižaka, Josipovića s Jasena i starih Martinovića našlo se ipak
vremena za jednu brzu partiju šaha, igru koja se u Motikama rado igrala. Nakon postaje kod
Kužnog groblja, posebno izazovno je bilo prijeći nabujalu Široku rijeku. Pomoglo je davno
oboreno stablo koje je poput brvna premostilo njene obale. Slijedio je strmi uspon prema
kapelici Pohođenja B.D. Marije na Martinovića Brdu gdje je bila 6. postaja križnog puta.
Na obližnjem imanju obitelji Kasipović, domaćin je, hodočasnike dočekao s naloženom
vatrom u lijepo sagrađenoj sjenici, skuhanim čajem i velikom ponudom raznog pića. Vatru su
posebno prigrlili mlađi hodočasnici i njih četvoro se nije odvajalo od zagrijanog od cigle
sazidanog ognjišta.
Put križa je nastavljen preko Raskršća i povrh Saračice od kud su se preko Bijeda i Griča,
hodočasnici uspeli na najviše brdo u Motikama, Durbića brdo gdje je kapela Sv. Ilije Proroka,
nebeskog zaštitnika Bosne i Hercegovine.
Spustivši se padinom Krndije, hodočasnici su došli do Rakovca i tamošnjeg Gospinog kipa,
gdje je bila 8. postaja Puta križa. Iako neusporedivo prohodniji, dugotrajni uspon rubom
Rakovačkih Bara do Motičkog groblja Sv. Stjepana, već umorne hodočasnike je posebno
usporio. Na Motičkom groblju, svatko od hodočasnika ima sahranjenog nekog od uže ili šire
obitelji.
Hodočasnike su dočekali snijegom zameteni spomenici a mir i tišinu remetila je tek poneka
kreja i švraka koje su u niskom letu preletavale povrh počivališta starih Motičana.
Okupivši se pod krošnjom starog čempresa u blizini centralnog raspela, hodočasnici su
kratko popili kavu nakon čega su produžili prema crkvici na groblju Sv. Ognjene Marije i
dalje prema kipovima i kapelici u zaseocima Marići i Ljevari gdje su bile 11., 12. i 13. postaja
Puta križa.
Bilo je 18 sati kada su hodočasnici pristigli do zadnje, 14. postaje Puta križa kod Kapelice Sv.
Roka na brdo zvanom Ćelanovac gdje se molila završna molitva.
Bio je ovo Put križa stazama predaka po rubnim dijelovima sela Motike, Čivčije i Rakovac u
kojem su postaje bile kapelice, groblja, kipovi i raspela u kojem se mala zajednica vjernika
molila Bogu , ostavivši na postajama po jednu svijeću kao znak mira i svoje pobožnosti.
Cjelodnevno druženje hodočasnika ovime nije bilo završeno, jer su se poslije svi uputili do
kuće obitelji Stjepančević u Motikama, koji su za ovu prigodu organizirali i priredili večeru,
gdje je u ugodnom razgovoru, druženje nastavljeno do dugo u noć.
