Sveti Ivan Pavao II. ostao je bez majke u devetoj godini, a kasnije je njoj u čast napisao pjesmu. Imao je tada 19 godina. Nakon smrti majke, ubrzo je ostao i bez brata. Unatoč bolnim gubicima, Ivan Pavao II. uspio je prevladati svoju tugu i težiti svetosti pritom živeći zaraznu radost koja je osvojila cijeli svijet.
Rana smrt njegove majke duboko je utjecala na njega, a o tome je razmišljao i kada je u proljeće 1939. godine napisao pjesmu svojoj pokojnoj majci. Kroz pjesmu izražava svoju tugu, a istovremeno se raduje budućnosti. To je pjesma nade, pjesma obećanja ponovnoga susreta u vječnosti, ali je jednako tako i pjesma boli zbog gubitka voljene majke.
Riječi Ivana Pavla II. otkrivaju nutrinu njegova srca, ali i kršćanski odgovor na smrt. Dok mislimo da je smrt tragedija, ona nas otvara nebeskim radostima.
Pjesma majci:
Na bijelom tvom grobu
Cvatu bijeli cvjetovi života.
Oh koliko je godina prošlo bez tebe, koliko je to godina?
Na tvom grobu bijelom
Toliko već godina zatvorenom:
Kao da se nešto u visinu diže,
Kao smrt neshvatljiva.
Na tvom bijelom grobu,
O majko, moja ugašena ljubavi, s toliko sinovske ljubavi
Upravljam molitvu:
Bože, daj joj vječni počinak.”
Izvor: Samostan Petrićevac
Prijevod s engleskog
