„Takav je život da se čovjek često mora stidjeti onoga što je najljepše u njemu i da upravo to skriva od svijeta, pa i od onih koji su nam najbliži.”

Dojmljiva je ova misao našega nobelovca Ive Andrića. Istovremeno silovita i poticajna, udarna i važna. Prevažna da bi se preko nje tek tako prešlo! A prešli smo! Prelazimo! I prelazit ćemo! Živimo u svijetu u kojemu se prečesto zna cijena svega, ali zato ne i vrijednost ičega; svijetu koji se davno odmaknuo i sve više se odmiče od prave slike savršene idile u kojoj su svi ljudi isti i imaju ista prava. I dok se od jedne odmiče, sasvim sigurno se drugoj slici primiče. Onoj slici na kojoj svatko sebe vidi na subjektivan način pa mislimo da nas i drugi gledaju takvim očima. Međutim, stvarnost je daleko od te tvrdnje upravo iz činjenice što mi izvana primamo iskrivljenu sliku o sebi.

Nekako se čini kao da nam je dokazati svoju vrijednost postao životni cilj i ako to ne uspijemo onda se izgubila svaka druga vrijednost do te mjere da su mnogi mišljenja kako bez tog uspjeha više ne vrijedi ni živjeti. A rijetki su pak oni koji shvate da je potreba za stalnim dokazivanjem zapravo trajna zamka jer – što se više trudimo dokazati svoju vrijednost time je više umanjujemo.

I kao da ni to nije dovoljno, pa se počinjemo predavati u ralje različitih idolatrija, a klanjati se mnogim kumirima i bogu novcu, bogu profitu, bogu kapitalu. Sve samo ne Bogu Osloboditelju koji nas istinski može osloboditi svih tih lažnih navezanosti, blještavoga sjaja koji mnogo nudi, a ništa ne daje. Dok Bog radi suprotno. On nas oslobađa i u toj nam slobodi sebe dariva. On nam beskrajno govori da smo dobri i sposobni. Da se ne moramo nikom dokazivati, nego svakom pojedinačno kaže – Jednostavno ti budi ti!

I budi i jednostavno ti. Ono što jesi, ono što želiš, nemoj se bojati predati se iskrenoj i dubokoj ljubavi jer, nastavit će Andrić: „Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, na kojoj je sve lijepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi o izraza. Mnogo toga što je zlo u nama iščezava, a ono što je dobro ustostruči se.” I kroz takav život nemojte skupljati stvari, nego trenutke. I ne zaboravi na misao koju je rekao Andre Gide: „Čovjek ne može otkriti novi ocean ako nema hrabrosti iz vida izgubiti obalu”, kao ni onu koju nam uputi Niccolo Machiavelli: „Nemojte praviti male planove, jer oni nemaju moć da vam pokrenu dušu.” I na kraju poslušaj svoga Stvoritelja koji ti reče: „Za let si, dušo, stvorena.” I poleti! I sretno na putu prema radosti života.

Nikolina Marčić