Nalazimo se u vremenu Došašća ili vremenu intenzivne priprave za najradosniji kršćanski blagdan – Božić kroz koje se u srcima vjernika na poseban način budi nada i nekako je sve obavijeno posebnim ritmom radosti i sreće. Ranojutarnja crkvena zvona, mise zornice, jutarnje predavanje Bogu dana koji je pred nama i svega onoga što nas u njemu čeka uistinu budi osjećaj nade i na našim licima mami osmijeh, onaj nesvakidašnji i upitno prirodan osmijeh koji se ponekada doima kao da ga je netko pokušao zalijepiti na umorno lice ovozemaljskog čovjeka putnika. Ali nije, nego je to onaj istinski osmijeh ljubljenoga djeteta Božjega koji se raduje dolasku svoga Spasitelja.
Nerijetko se u ljudima tijekom vremena intenzivnih duhovnih priprema prolomi mnoštvo osjećaja bilo kroz ispovijedi, svete mise, duhovne razgovore i slično. Trenuci su to kada čovjek shvaća da se u životnoj borbi mora istinski boriti jer u suprotnom je gubitnik, u njemu se aktivira mala strelica ljubavi koja kao da ga pogodi u središte srca i osjećaja čak do te mjere da pogodi i njegove najskrivenije, autentične osjećaje iz kojih se rasplamsava ljubav i spremnost na tu borbu. Čovjek uviđa da nije sam, da teret koji nosi ne lomi njegova leđa, nego učvršćuje vjeru koja i planine pomjera. Nadalje, čovjek postaje svjesniji i uči životnu lekciju kako nije zlato sve što sja i da je na životnom putu puno više težih situacija i tužnih dana. No, kako sve, tako i one imaju svoju svrhu i smisao. U moru nemirnih vjetrova, on ponekada nema snage dosegnuti val sadašnjega trenutka pa se nesretno, tužno i beznadno bezbroj puta pita: „Čemu živjeti?”
Ponekad taj jad ide dalje izazivajući strah u srcu koje je ionako već odavno rasplakano. Čovjek počinje padati i gubiti tlo pod nogama. Malo po malo tone sve dok ne osjeti snagu i silu koja će ga pridići i ponovno staviti na svoje noge. No, prije toga potrebna je suradnja s Bogom koji sve naše slabosti pretvara u snage i potreban je skok u taj isti val, u tu bol, a to je uvijek najteži skok na koji se treba odvažiti jer snaga proizlazi upravo iz ranjivosti. Ne dopustimo li, pak, sebi da budemo ranjivi, nikada nećemo upoznati svoju snagu.
Jednom kada iskusi Božju blizinu i snagu, čovjek u potpunosti mijenja svoj pogled na svijet koji ga okružuje, spremno uzima kist u ruku i postaje slikar koji će naslikati životno djelo – vlastiti život. Stoga, ovoga Došašća odvažite se i vi, dragi čitatelji, postati slikari. Nije važno jeste li talentirani ili niste jer ovoga puta vaš crtež neće biti vrednovan ljudskim mjerilima, nego Božjim, a njegova mjera je mjera beskrajne ljubavi koja te je stvorila takvoga kakav jesi – dragocjenoga i ljubljenoga u njegovim očima. Stvorio te na svoju sliku i priliku. Ta ima li onda ljepšega remek djela od toga?!
Zasigurno da nema, a ti samo uzmi kist u ruke i dodaj još sadržaja svojim danima, ispuni ih i sebi odgovori: „Čemu živjeti?” Iznenadit ćeš koliko će pozitivan biti odgovor.
Nikolina Marčić
