|
|
|
|
||||||||
 |
||||||||
|
||||||||
 |
||||||||
|
|
Vapaj za pravim Banjolučaninom Nikada nije bilo lako. Nekad je u Banjoj Luci, ipak, bilo više poštivanja i pomaganja drugima. Sve u svemu, dobro nikada nije bilo davno da se ne bi moglo ponoviti i biti bolje nego što nam je sada. Na to smo i obvezani.
Ove se godine na Petrićevcu obilježava peta obljetnica drugoga dolaska pape Ivana Pavla II. u Bosnu i Hercegovinu. Mislili su, barem neki, da će Papa, kao nositelj mira u cijelom svijetu, svojim dolaskom donijeti mir ovom kraju, barem malo vratiti duhovno stanje s početka 1990-ih. No, kad se sad na to gleda, dobiva se dojam da su političke snage RS-a to iskoristile kao “snažan doprinos” sadašnjem stanju – mini srpskoj državi gotovo bez drugih. Zna se da je većina stanovnika Banje Luke propustila Papin posjet po nagovoru “nekoga”. Krili su se iza zavjesa, jednostavno potonuli u “mrak”. Sada neki priznaju da im je žao što su propustili vidjeti i pozdraviti toga plemenitog čovjeka kojega je uvažavao svijet. Bila je i jedna mala “grupica narikača” koja je opet nagovorom “nekoga” negodovala i prosvjedovala zbog Papina dolaska Banjoj Luci, osobito na Petrićevac. Ali, ni to nije spriječilo radost mnogih vjernika, niti je natezanje sjećanja na “crnu ovcu” iz tragičnog razdoblja Drugog svjetskog rata mogla obezvrijediti jedan od simbola Banje Luke i franjevačke Bosne – samostan na Petrićevcu.
Petrićevac je stup vjere i kulture banjolučkog kraja. I danas je to kad je sve promijenjeno, kad su politike, od srpskih, hrvatskih do svjetskih, pridonijele da katolika i Hrvata ima tako malo te da se zadrže ondje kamo im je bilo “propisano” otići. Današnje domicilno stanovništvo vapi za susretom s pravim Banjolučaninom, osobito nesrbinom. Još više može “žaliti” vlast ovog grada jer je izgubila elitu stručnjaka, znanstvenika i profesora. Ovaj je grad nekada zapošljavao 50.000 ljudi što u INCELU, ČAJEVCU, JELŠINGRADU, VRBASU, što u KOZARI. Od toga prije ovog rata bilo je zaposleno oko 32.000 Bošnjaka i Hrvata, a do kraja 1994. ostalo je svega 400. Prije rata su bili vodeći stručnjaci u obrazovanju, zdravstvu, znanosti, kulturi, privredi i zanatstvu. Na banjolučkom Univerzitetu radilo je 165 Bošnjaka i Hrvata, a ostalo ih je samo 5. U srednjoškolskom obrazovanju radilo ih je oko 500, a zadržalo posao samo njih 6. Od 1.900 uposlenih u banjolučkom zdravstvu ostalo je 25 zdravstvenih radnika. Od 16.000 stručnjaka raznih profila ostalo je raditi 30 ljudi, a od 800 obrtnika nije ostao niti jedan. (Prema knjizi Amira Osmančevića, Banja Luka – vrijeme nestajanja, Zagreb 1995) To neki nazivaju “humanim” iseljenjem iz rodnog kraja i vlastitog doma, jer što ima “ljepše” nego da te netko istjera prisilno iz vlastitog doma i pošalje te u “obećanu” zemlju jer ova je “nebeskog naroda”.
Što se tiče kulturne baštine, ona je podijeljena na dvije sfere – na srpsku i nesrpsku. Srpsku treba razvijati svim sredstvima, a nesrpsku se na latentan i “human” način ruši i zanemaruje. To se vidi po novim nazivima ulica, kvartova, naselja pa čak i gradova, gdje se ni domicilni stanovnici više ne snalaze. Svakako je zgodno spomenuti da je ove krajeve uvijek pogađao neki potres, još od provable Avara i Slavena, gdje su se i Hrvati naselili (610-641) i počeli primati kršćanstvo. Nakon toga dolazi novi potres koji je turskim nadiranjem i postupnim osvajanjem, islamizacijom i dolaskom pravoslavnih, promijenio vjersku i etničku sliku na štetu katolika. I sve tako idući, doći ćemo do svima nama poznatog potresa koji je 1969. godine Banju Luku sravnio sa zemljom. Tada se Banja Luka izgradila novim investicijama i naselila većinom Srbima iz različitih krajeva koji će u budućnosti promijeniti sliku Banje Luke. Ti potresi nisu prestajali sve do nedavno, kad je ovaj kraj pogodio i rat (1992-1995) iako se kaže da ovdje nije bilo rata.
Posljednji, ratni potres, Daytonski sporazum, je okovao u postojeće stanje, tako da se ljudi sve više udaljavaju jedni od drugih nepovjerenjem, podjelama, pa i mržnjom. Za neke će uvijek Banja Luka biti “čaršija”, za neke glavni grad jedne male državice koja je bila hrabra objaviti rat velikoj Americi, a za neke je to sad glavni grad jednog od entiteta.
Nevolja je spojila ljude svih župa. Uistinu, oni koji su ostali, između sebe su povezani. Nastoje spajati kraj s krajem. Većina je u ovom kraju “tuđih na tuđem”, ali i netko je na njihovom. Od manjine se samo čuje žamor beskrajne šutnje koja čeka svoj red da progovori. Prije su se u stara vremena pravili hramovi i kule na brežuljcima da bi se bilo bliže Bogu, danas se prave hramovi u obliku vlada i entitetski institucija da se pokaže tko je “Boss” na ovoj zemlji i u svome gradu. U njima se prinose žrtve u obliku papira i zakona koji se temelje na dva principa, koji čine svjetsku demokraciju, na principima “slobode” i “jednakosti”. I u drugim gradovima Bosne i Hercegovine vjerojatno nije nešto posve bolje. Većina svugdje vlada i dirigira budući tijek zbivanja bez drugih i drukčijih.
Župa Petrićevac je tijekom rata, u onoj nestašici i oskudici, othranila veliki dio Banje Luke, da bi 7. svibnja 1995. kao zahvalu za takva humana djela, bila opljačkana, srušena i zapaljena. Takva “sudbina” je pogodila i ostale župe Banje Luke. No, postoji u ovakvom crnilu i ljepših strana. Ne pomaže ni to što su iz ove župe i dva kardinala i jedan biskup: pokojni papinski diplomat i kardinal Guido Del Mestri, kardinal Vinko Puljić, te banjolučki biskup mons. Franjo Komarica.
Sadašnje stanje, osobito ako se gleda kroz preostali broj katolika Hrvata koji su većinom starije osobe, ne daje nekakve izglede za budućnost. Iako su na području entiteta Republike Srpske nepovoljne prilike, naše katoličko obilježje, da budemo vjernici i nositelji nade, treba biti i ostati i dalje prepoznatljivo. Povratka onih koji su prognani s ovih prostora bilo je dosad malo, a ne može se očekivati da će ga više biti i ubuduće. Ljudi koji nisu više ovdje raspršili su se diljem bijelog svijeta, snašli se i započeli novi život. Mi zasad ne odustajemo od ovih krajeva. Zato i počinjemo s gradnjom nove crkve na Petrićevcu, koja će opet biti symbol dobrote i brižljivosti za svakog čovjeka. Ona će se opet nekom “dobrom erupcijom” u doglednoj budućnosti ponovno napuniti. Tko doživi, pričat će! Za ovu crkvu, kao simbol franjevačkog kontinuiteta i prepoznatljivog bisera grada Banja Luke, potrudio se napraviti idejni plan buduće crkve poznati arhitekt, akademik Ivan Štraus, rođeni Banjolučanin, koji živi i radi u Sarajevu. Pored otvorenog KŠC-a, farme u Aleksandrovcu, proizvodnje sira trapista, Europske akademije, staračkih domova, ovdje Crkva nastoji zadržati vjerski i kulturološki vid svoga prepoznatljivog djelovanja.
Često se priča među onima oji su ostali i među onima koji su negdje drugdje kako je nešto bilo prije rata i bilo je bolje. A djeca na to kažu kako je to bilo davno prije. Nikada nije bilo lagano. Nekad je u Banjoj Luci, ipak, bilo više poštivanja i pomaganja drugima. Sve u svemu, dobro nikada nije davno da se ne može ponoviti i biti bolje nego što nam je sada. Na to smo i obvezani. |
||
|
|
||
|
Copyright © 2009 all rights reserved |
- |
|
|
|