|
|
|
|
||||||||
 |
||||||||
|
||||||||
 |
||||||||
|
PROŠLOST SAMOSTANA I ŽUPE PETRIĆEVAC – BANJA LUKA
Franjevci za stalno dolaze i nastanjuju se u Bosni 1291. godine, i od tada u njoj neprekidno djeluju do današnjih dana. Sigurno su vrlo rano došli i u krajeve sjeverozapadne Bosne, najkasnije u drugoj polovici 14. stoljeću, kad su podigli samostane u Grebenu, na mjestu gdje se danas nalazi pravoslavni manastir Krupa na Vrbasu, zatim u Otoki kod Bosanske Krupe i u Bosanskoj Krupi, a u 15 st. su postojali samostani u Bihaću, Lijevču i Zvečaju, te u 16. st. u Bijeloj Stijeni, između Cazina i Bosanske Krupe, u Obrovcu, između Ostrošca i Bosanske Krupe, i u Kamengradu, kod Sanskog Mosta. Padom Bosne pod Osmanlije (1453.) i u vrijeme osmanlijske ili otomanske vladavine svi su ti samostani nestajali jedan za drugim.
Franjevački samostan Petrićevac se nalazi na rubu Banje Luke, s lijeve strane tranzitnog puta koji vodi od Banje Luke prema Bosanskoj Gradišci.
Franjevci su, istina, djelovali u župnom pastoralu u Bosanskoj Krajini i nakon nestanka spomenutih samostana, ali nisu tu imali stalnih svojih nastambi, nego su povremeno dolazili iz samostana u Fojnici da obiđu i duhovno posluže preostali katolički puk. Istom 1757. franjevci podižu u Ivanjskoj, nedaleko od Banje Luke, svoju stalnu nastambu – rezidenciju, i od tada u njoj neprestano boravi po koji franjevac i vodi brigu o vjernicima veoma prostrane župe Ivanjska.
Mogućnost osnutka novoga samostana u Bosanskoj Krajini ukazala se tek sredinom 19. stoljeća Tada su bosanski franjevci odlučili uspostaviti nekoliko novih samostanskih središta u Bosni, od kojih je jedno trebalo biti u bosanskokrajiškom području. Kako se to nije tada ostvarilo, ponovno se na tome počinje raditi sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća, a kao mjesto budućega samostana odabran je i kupljen brežuljak "Dudić", zemljište u vlasništvu Jusufa Šibića, u predjelu naselja Petrićevac. Temelji za samostansku zgradu su postavljeni g. 1873. i gradnja zgrade je završena relativno dosta brzo. Već g. 1875. u nju je iz Rakovca prešao župnik, a sljedeće godine iz Ivanjske je prenesena i franjevačka rezidencija.
Prilikom borbi i zauzimanja Banje Luke od strane austrougarske vojske 1878. zgrada je izgorjela i tom su prigodom uništene i župne matice. Malo prije toga franjevci su se sklonili u samostan trapista, u Delibašinu selu, s desne strane Vrbasa. Odatle su ubrzo prešli u ljetnikovac "Kumsale" banjolučkog bega Džinića, i tu ostali do proljeća 1879., a potom su se za kratko nastanili u Banjoj Luci. God 1880. započela je na Petrićevcu, na starim temeljima, izgradnja nove zgrade, u koju su se franjevci uselili 1882. Zgrada je 1884. proširena, i kad su se stekli svi potrebni uvjeti, g. 1885. franjevačka rezidencija je kanonski uzdignuta na rang samostana.
Zbog loše izvedbe, samostanska zgrada nije dugo izdržala, tako da su se 1887. svi nutarnji zidovi morali porušiti i potom sazidati novi. Međutim, ni ta zgrada nije bila dugoga vijeka. Budući da nije mogla zadovoljiti sve potrebe redovničke zajednice, 1928. franjevci pristupaju izgradnji novog samostana, po projektu arhitekta Katušića. Gradnja je završena u kratkom roku i u novi samostan se uselilo već pod konac iste godine. Taj je samostan, vrlo lijepog izgleda, teško oštećen u zemljotresu 1969. godine, tako da se, osim podruma, nije više mogao koristiti, a nije bilo isplativo ni obnavljati ga.
Uz samostanske zgrade podizane su i crkve, koje su služile i kao župne. Prva crkva, skromnijih dimenzija, izgrađena je 1884. godine. U prvoj polovici devedesetih godina 19. stoljeća izgrađen je zvonik i nabavljeno zvono (124 kg), a početkom dvadesetog stoljeća postavljeni su oltari. Nova i veća crkva, s dva zvonika, izgrađena je 1930-1931., po projektu arhitekta Katušića. Odmah po završetku radova pozvani su slikari udruženja Ars sacra, iz Praga, koji su, pod vodstvom Franje Martinya, oslikali crkvu za pet i pol mjeseci. Nabavljena su još tri zvona: jedno 1932. (težine oko 500 kg), a druga dva 1935. (160 kg i oko 700 kg). Nabavljene su također i orgulje od graditelja Brandta iz Maribora.
Ta je crkva potpuno srušena u razornom potresu 1969. godine.
Godine 1973.-1974. izgrađena je nova crkva (34,65x22,60 m), po nacrtima arhitekta Janeza Fürsta, iz Ljubljane. Bila je moderno zdanje: unutarnji prostor vrlo funkcionalan i u isto vrijeme skladan. Oltar, kao središnje mjesto u crkvi, povezivao je ostale dijelove crkvenog prostora, u koji je uključena i amfiteatarski projektirana galerija. Ispod crkve se nalazila prostrana kripta, dvije vjeronaučne dvorane (17x15 m; 7,20x7 m) i drugi korisni prostor. Godine 1984. izgrađen je zvonik.
Godine 1975. na temeljima staroga samostana sagrađen je prema projektu Janeza Fürsta novi samostan.
Ali godine 1995. samostan i crkva doživljavaju žalosnu sudbinu! Rano ujutro, 7. svibnja, crkvu i zvonik su naoružana "uniformirana lica" Republike Srpske podmetnutim eksplozivom posve srušili, a samostan zapalili. U požaru je izgorio krov i unutarnje prostorije sa stolarijom i svim namještajem, među kojima i župni ured i u njemu sve župne matice. Dok su se u noći vršile pripreme za taj čin, više franjevaca, tri časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove i 2 civilne osobe su istjerani iz svojih soba i pod stražom držani zatvoreni u jednoj maloj prostoriji. Među njima je bio i fra Alojzije Atlija, najstariji član zajednice i srčani bolesnik, komu je te noći srce otkazalo, i kad su prije nego što je odjeknula detonacija i buknu požar svi iz samostana izvedeni na samostansku njivu, on je ostao ležati mrtav na podu gdje ga je smrt zadesila. Nekoliko franjevaca se nakon toga tragičnog događaja nastanilo u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, a drugi u samostanu časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Budžaku.
Ali ni ta najnovija katastrofa nije franjevce obeshrabrila, nego su, čim se pružila prilika, godine 1996. započeli obnovu samostana, koja je iduće godine završena, tako da je franjevačka zajednica mogla ponovno useliti u svoj obnovljeni samostan 1997., a 29. rujna 1997. obavljen je i njegov svečani blagoslov. U samostanu trenutno živi i djeluje 5 franjevaca.
Franjevci, kako je već spomenuto, pastorizirali su krajiške katolike i nakon što su u 16. stoljeću porušeni svi njihovi samostani. Na području petrićevačke župe u 17. i početkom 18. stoljeću postojala je župa Motike. Prema jednom izvješću iz 1673. tu nije bilo tada ni župne kuće ni crkve, a taj kraj je nastanjivalo 700 katolika.
Poslije Bečkog rata koncem 17. stoljeća, od 13 katoličkih župa na prostoru sjeverozapadno od Banja Luke preostale su samo dvije: Banja Luka i Motike. Godine 1736. župno je sjedište iz Banje Luke preneseno na Petrićevac. Tu je tada postojala mala kućica za župnika i drvena kapelica sa slikom Bl. Dj. Marije. Godine 1737., kao izravna posljedica rata, župa je prestala postojati, a kapela i župna kuća su porušene. Malobrojne katolike je poslije pastorizirao župnik iz Ivanjske.
Godine 1742. ponovno je uspostavljena župa na Petrićevcu, a tu se sjedište župe nalazi i 1761. Početkom 19. stoljeća sjedište župe je u Rakovcu, odakle se pastorizira i Banja Luka. Godine 1859. uspostavlja se nova župa za Banju Luku, a sjedište petrićevačke župe ostalo je u Rakovcu, kao mjesnoj kapelaniji, do 1875. godine, kada je konačno preneseno na Petrićevac.
Broj vjernika u župi kretao se tijekom vremena ovako: 1761. godine bilo je 730 katolika; a 1813. njihov broj se popeo na 1.279; godine 1877. ima ih 2.233, a 1935. njihov broj je narastao na 5.868. Sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća broj vjernika je iznosio oko 8.500, a kad su od župe Petrićevac odijeljeni neki dijelovi i od njih osnovane nove župe: Delibašino selo (Trapisti), Budžak i Motike, broj vjernika petrićevačke župe se spustio ispod 4.000. Godine 1995. hrvatsko pučanstvo i katolički vjernici su protjerani s cijelog banjolučkog područja, tako da je nakon toga župa Petrićevac brojila svega oko 400 vjernika, a taj se broj nije značajnije promijenio ni do 2005. godine, budući da ih se nije puno vratilo u svoje predratno prebivalište, a dosta je vjernika u međuvremenu i pomrlo.
Župu Petrićevac tvore sljedeća naselja: Petrićevac, dio Budžaka, Novakovići, Paprikovac, Rakovac, Rosulje, Šargovac i Vujnovići.
Na području župe su tri groblja: sv. Marka, koje je zajedničko i za banjalučku i budžačku župu; sv. Stjepana ("motičko groblje"), koje služi i za župu Motike; i "fratarsko groblje", nedaleko od samostana. Na tim grobljima postoje i grobljanske kapele.
U predratno vrijeme kapela je postojala i u selu Vujnovići, koja je mogla primiti i do 200 osoba, i u njoj se služila misa svake nedjelje, a manje kapele su bile i u selima Šargovac i Novakovići. Sve tri te kapele su također 1995. porušene i potpuno uništene.
Nije moguće utvrditi koliko je dosad bilo franjevaca rodom iz ovih krajeva. Poznata su imena njih 135, i vrijeme kad su živjeli, a sigurno ih je bilo više. Navodimo samo poznatije, koji su vršili u Crkvi ili franjevačkom redu neke upravne službe, ili se isticali kao pastiri duša, bili nastavnici i profesori filozofije i bogoslovije, bavili se znanstvenim radom i angažirali na kulturnom planu, i na drugim područjima.
Evo njihovih imena. Fra Tomo Ivković, rođen oko 1576., vjerojatno u Banja Luci, bio je 2 puta provincijal Bosne Srebrene, a 1626. je postao skradinskim biskupom; fra Mato Benlić, rođen u Banja Luci 1609., provincijal Bosne Srebrene (1649-1651), a 1651. je postao beogradskim biskupom; fra Alojzije Mišić, rođen u Bosanskoj Gradišci 1859., bio provincijal Bosne Srebrene (1909-1912), i biskup u Mostaru (1912-1942); fra Andrija Tomanović-Kamengrađanin, rođen 1583. u Kamengradu, kod Sanskog Mosta, provincijal (1629-1632); fra Augustin Čengić, rođen 1855. u Briševu, provincijal (1900-1903); fra Petar Ćorković, rođen u Motikama 1877., provincijal (1925-1928), graditelj samostana na Petrićevcu; fra Marijan Jakovljević, rođen u Priječanima 1880., predavao na Bogosloviji u Sarajevu, provincijal (1937-1939); fra Boris Ilovača, rođen 1893. u Ivanjskoj, provincijal (1955-1961). Svakako je najpoznatije ime fra Ivan Franjo Jukić, porijeklom iz Ivanjske, rođen u Banjoj Luci 1818., a umro u Beču 1857. Iz novijega vremena mogu se još spomenuti: fra Alfonz Kudrić, rođen u Bosanskoj Gradišci 1873.; dr. fra Vid Miljanović, rođen 1854. u Barlovcima, prvi doktor teologije u bosanskoj provinciji; fra Ambrozije Radmanović, rođen 1884. u Šargovcu; dr. fra Franjo Lipovac, rođen 1909. u Budžaku, profesor na Bogosloviji u Sarajevu; dr. fra Berislav Gavranović, rođen 1900. u Šurkovcu, kod Ljubije, profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom.
Samostan i župa Petrićevac, kao i cijelo samostansko područje koje se proteže Bosanskom Krajinom, imalo je burnu prošlost, tamnih i svijetlih trenutaka. Sadašnjost je, međutim, nakon protjerivanja Hrvata i katolika 1995., posve turobna, a ne nazire se ni da bi budućnost mogla biti vedrija. |
|
|
||
|
Copyright © 2009 all rights reserved |
- |
|
|
|